Državni zavod za statistiku zadnjeg će dana ovog mjeseca objaviti prvu procjenu pada bruto domaćeg proizvoda u drugom tromjesečju 2012. godine. Sasvim je sigurno da će posrijedi biti pad, samo je pitanje koliki. Svaki pad viši od -1,5 posto bit će znak da su temeljni ekonomski planovi Vlade pali u vodu. S obzirom na to da većina makroekonomista u drugom tromjesečju nažalost očekuje pad značajno viši od -1,5 posto, bit će izuzetno zanimljivo pratiti reakcije premijera, prvog potpredsjednika zadužena za gospodarstvo kao i ministra financija.
U slučaju da zadrže sličnu retoriku te da ponove stare priče o tome kako su očekivali da nam prvo treba biti lošije da bi nam poslije bilo bolje, u uredu predsjednika Ive Josipovića mora se upaliti crvena lampica za ekonomsku uzbunu. Naime, budemo li svjedočili potpuno istoj retorici Milanovića, Čačića i Linića nakon još jednog dramatičnog statističkog upozorenja koje jasno pokazuje da su temeljne ekonomske zamisli Kukuriku koalicije odvele zemlju u krivom smjeru, bit će jasno da ponovo imamo Vladu sklonu samoobmanjivanju, pa predsjednik mora iskoristiti svoju institucionalnu poziciju te pokrenuti akciju postizanja općeg političkog konsenzusa sa samo jednim, čak pomalo blesavim ciljem: osvještavanje nacije, pa tako i Vlade, da je kriza toliko duboka da tako dalje više ne može.
Možda premijer Milanović i njegova vlada zaslužuju više kredita, ali nakon ere Ive Sanadera i neodlučne nedržavničke epizodne uloge Jadranke Kosor, nemamo vremena za kreditiranje Kukuriku koalicije. Kad DZS objavi razočaravajuće podatke o gospodarskom padu, vlada premijera Milanovića ne mora se dovesti u situaciju u kojoj će prisiliti predsjednika Ivu Josipovića da na sebe preuzme državničku odgovornost.
Vlada premijera Milanovića sama može povući više jednostavnih, hrabrih i logičnih poteza.
Prvo, mogu odraditi novo povećanje neoporezive osnovice kod poreza na dohodak na 2500 kuna te ukinuti drakonsku i potpuno besmislenu 40-postotnu stopu oporezivanja dohotka koja u kombinaciji s mirovinskim doprinosom uništava potrošačku moć srednjeg sloja. 40-postotna stopa treba se primjenjivati samo na zaista visoka godišnja primanja – viša od 250.000 kuna. U protivnom će Hrvatska ostati zemlja s najradikalnijim sustavom oporezivanja dohotka u Europi te će kao takva ostati nekompetitivna. Pravo je čudo da je ova zemlja već desetljećima talac socijalističke demagogije o “pravednosti” progresivnog oporezivanja.
Drugo, hrvatska Vlada mora odlučno provesti mjere ušteda kako bi se sanirale rupe u lokalnim proračunima koje će nastati nakon novih olakšica u sustavu poreza na dohodak.
Treće, u državnoj administraciji i javnim poduzećima baš se kao u Sloveniji linearno trebaju rezati plaće 5-10 posto. Ne smijemo se više zavaravati. Slovenija i Italija u puno su boljem stanju od Lijepe naše, a vuku puno odlučnije rezove. Mnoge su zemlje zahvaljujući odlučnosti već značajno podigle razinu kompetitivnosti. Jedino Hrvatska ne čini ništa što će dugoročno pomoći privatnom sektoru. Mi jednostavno čekamo da svi skupa propadnemo zajedno sa zabludama koje su nas godinama sprečavale da promijenimo neučinkoviti javni sektor.
I četvrto, zaključno, ministar financija hitno se treba prestati svađati s poduzetnicima, pričati kako su ga oni najviše razočarali. Pa nitko nije poduzetnik zato da bi zadovoljio nekog ministra. Linić bi trebao vjerovati poduzetnicima da su im se ukupni uvjeti poslovanja pogoršali. U Hrvatskoj smo poduzetnicima podigli cijenu struje, plina i vodne naknade kako bi monopolisti u Hrvatskoj mogli investirati. To je logika koja sigurno neće donijeti održivi razvoj, zapravo je samo dodatno ubila u pojam ionako obeshrabreni privatni sektor.