Među nama su posebno glasni Hrvati zagledani u budućnost. Alergični na raščišćavanje starih računa, spremno skaču protiv svakog razgovora o prošlim vremenima. Osobito im smeta bilo kakav pokušaj razmatranja tema iz hrvatske i jugoslavenske povijesti povezanih sa II. svjetskim ratom. Ma, obično zagrakću takvi, dosta nam je rasprava o partizanima, ustašama i četnicima! Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti!
Zagrebe li se malo po toj nevoljkosti da se u slobodnome društvu debatira o svemu, pa i o davnoj i nedavnoj prošlosti, lako će se otkriti da alergiju ne izaziva sâmo bavljenje prošlošću, nego mogućnost da se o prošlosti razgovara na način koji se razlikuje od uobičajenog i kanoniziranog. A uobičajeno i kanonizrano u ovim postjugoslavenskim hrvatskim prilikama jest manje-više isto što se uobičajilo i što je kanonizirano u prilikama jugoslavenskima.
Prvo što su Brozovi revolucionari napravili kad su četrdeset pete nasilno osvojili vlast bila je uspostava monopola na istinu. U skladu ili neskladu s činjenicama, službenom je istinom priznavano samo ono što bi odobrili Tito i Partija.
Tako su u 45 godina iskovane istine u koje ni danas, prema shvaćanju naših dragih suvremenika prometejski zagledanih u sutrašnjicu, nije uputno dirati. Valja se okrenuti budućnosti! I čudom se čuditi što se četničkome vojvodi Dragoljubu Draži Mihailoviću priprema sudska rehabilitacija.
A zašto ga se ne bi i rehabilitiralo, ako se već 65 godina, i u Titovoj Jugoslaviji i u našoj slobodnoj hrvatskoj republici, ustanak što su ga njegovi četnici (prošarani komunistima) s generalštabnim majorom Boškom Rašetom na čelu digli 27. srpnja 1941. u Srbu slavi kao oslobodilački ustanak naroda Hrvatske?
Ako je službena istina bila i ostala da su se dalmatinski, bosanski i lički četnici (prošarani rijetkim komunistima) u ljeto 41. digli “protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika”, zašto bi se četničkome zapovjedniku osporavao antifašistički status? Ako se 65 godina nije priznavalo, a ne priznaje se ni danas, da su četnički ustanak u Srbu suorganizirali, poticali, financijski i oružano pomagali talijanski fašistički okupatori i da on zato nije mogao biti uperen protiv “okupatora i domaćih izdajnika”, a da je mogao biti i jest bio uperen protiv nenaoružanih Hrvata i njihove države, zašto se Mihailoviću ne bi priznalo da je antifašist?
Ako se 65 godina na najslužbenijim mjestima u Jugoslaviji i Hrvatskoj nije uzimala u obzir činjenica da su u “ustaničkim danima” 1941. u južnoj Lici i zapadnoj Bosni ustanici pobili nekoliko tisuća nedužnih muslimanskih i katoličkih civila i protjerali (većinu zauvijek) praktički sve ne-Srbe s tih prostora, zašto bi se sada tražila dlaka u jajetu Mihailovićevu četničkom pokretu?
Ako je genocid mogao biti narodnooslobodilačka borba, zašto Mihailović ne bi mogao biti borac za slobodu naroda? Da bi se vidjelo u budućnost, nužno je gledati i u prošlost, ali kamo se god gledalo, vrijeme bi bilo se s hrvatskog nosa napokon skinu Brozove jugoslavenske naočale.