Nedavno televizijsko podsjećanje na Dražena Petrovića nije bilo samo podsjećanje na toga košarkaškog genija, nego ujedno i na svoj način priča i o nama. Bila je to priča o našem mentalitetu, našem nacionalnom karakteru, o prošlosti i sadašnjosti pa, na određeni način, i o našoj mogućoj budućnosti. Kroz život Dražena Petrovića uvelike se prelama i slika Hrvatske. Ono što su te večeri o pokojnom Draženu govorili mnogi naši košarkaški uglednici zapravo je bio i svojevrsni govor o nama. Možda još i više ono što su govorile legende NBA košarke Larry Bird i Magic Johnson. Mi se, naime, nerijetko susprežemo i nećkamo o našim izuzetnima reći ono što je strancima jasno, vidljivo pa i notorno. Da nije bilo tragične Draženove smrti kada je bio na sportskome vrhuncu, što je njegovoj sudbini dalo ne samo žalosnu nego i mitsku dimenziju, možda naše sjećanje na Dražena poslije dvadeset godina ne bi bilo tako intenzivno. Ovako, televizijska nas je priča ne samo podsjetila na jednu blistavu sportsku karijeru i iznimnu osobu nego i dala poticaj za razmišljanje koliko bi Draženova izuzetnost mogla biti uzor za današnju Hrvatsku.
U emisiji posvećenoj životu Dražena Petrovića vidjelo se koliko su talent i rad međusobno ovisni. U Hrvatskoj je danas taj suodnos potisnut i zanemaren, gotovo odvojen. Često se u svim područjima života misli da je darovitost dovoljna i da je ne treba pratiti marljivost.
I sam pripadnik sjajne Cibonine generacije koja je igrala s Draženom Petrovićom, Sven Ušić, i danas se s osobitim poštovanjem sjeća pokojnoga Dražena. Ušić je također bio veliki radnik, no prisjećajući se onih vremena s neskrivenim ushitom govori o Draženovoj marljivosti i radnoj gorljivosti. “Bio sam poznat”, priča Ušić, “po tome što sam jutrom rano dolazio na treninge Cibone. Ali svako jutro tamo bih već zatekao pokojnoga Dražena. Jednoga jutra ustao sam osobito rano misleći da ću tada sigurno biti prvi. Međutim, Dražen je već bio tamo! “Dražen je znao da mu njegova bogomdana darovitost bez ustrajnoga rada nije dovoljna. Tako je radio i u Ciboni i u NBA. Dražen je očito kao malo tko danas uživao u radu kao da je želio potvrditi da je u samoj riječi radost osnova – rad. Spojivši rad i darovitost postao je svjetsko igračko čudo po čijem se umijeću pamti i danas 20 godina nakon što ga više nema.
Dražena Petrovića sjećamo se ne samo po igračkoj virtuoznosti nego i po njegovu domoljublju. Kada je Hrvatska napadnuta, kao profesionalci američke košarkaške lige, on i Stojko Vranković protestirali su pred zgradom UN-a u New Yorku. Da im nije bilo stalo do Hrvatske, fućkalo bi im se u Americi za nju! Našem bi ministru znanosti, obrazovanja i sporta bilo uputnije da je umjesto mijenjanja riječi šport u sport i energije potrošene u svađu s pola zemlje o zdravstvenom odgoju, taj napor upotrijebio da u škole uvede obavezno prikazivanje filma o životu Dražena Petrovića. Djeca bi iz toga filma sigurno uvidjela koliko su važni ne samo talent nego i marljivi rad i upornost. Osim toga, naučili bi nešto i o domoljublju.
Da Dražen Petrović nije bio to što je bio – svjetska igračka klasa, ne bi s toliko poštovanja o njemu govorile nekadašnje zvijezde NBA lige niti bi njegovo ime danas u Hrvatskoj pamtili čak i oni koji nisu bili rođeni kada je igrao. U Hrvatskoj u kojoj je rad mnogima prestao biti radost, jer mnogi i ne rade, a oni koji rade ne shvaćaju rad kao veselje, marljivost Dražena Petrovića trebala bi biti uzorom i kao takva prezentirana mladima da shvate kako je rad vrijednost o kojoj sve ovisi. Naravno, pod uvjetom da Hrvatska postane uređena država u kojoj će biti rada i u kojoj će se od rada moći živjeti. Da je Dražen Petrović bio samo darovit, a da ništa nije radio da oplemeni svoju darovitost, ostao bi prosječan, nevažan, zaboravljeni igrač. Zbog toga priča o Draženu Petroviću nije tek obična priča o prošlosti, nego zapravo i priča o hrvatskoj budućnosti.