Društvo mrtvih pjesnika

Kao i mnogih godina do sada, i ovoga ćemo se 21. ožujka prisjetiti pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Novine i televizije objavit će vijest da je u njegovu Lukovdolu pjesničku nagradu Goran dobio taj i taj za tu i tu pjesničku zbirku... I tu će, i kao i svake godine, prestati javni interes za I. G. Kovačića. Ni tema ovoga teksta nije Goranovo pjesništvo, nego okrajci njegova životopisa, kao i danas prijeporne društvene i političke teme. Prije svega – problem nikada do kraja razmršenoga antifašizma.

U nikada završenoj hrvatskoj priči o biti antifašizma Ivan Goran Kovačić uvijek dolazi u paru s Vladimirom Nazorom. Njih dvojica slove kao antifašistički, odnosno, partizanski par. Najvjerojatnije zato što mnogi još iz osnovne škole pamte da su već vremešni pjesnički bard Nazor i njegov mladi prijatelj Goran iz Zagreba zajedno otišli u partizane “čamcem preko Kupe”. No apriorni zagovornici antifašizma, koji je opet, kao i u komunizmu, postao državna ideologija, i dalje ga veličaju kao potpuno neospornu cjelinu.

Namjerno se i uporno zanemaruje činjenica da dvojica pjesnika u partizane nisu otišla kao komunisti, nego kao antifašisti. Zato je potrebno, makar i stoti put, opet reći: Svi su komunisti bili antifašisti, ali svi antifašisti nisu bili komunisti. Ni svi komunisti nisu bili boljševici, nemilosrdni ideološki fanatici bespogovorno odani idejama Partije.

Danas smo iznova izloženi ideološkom i mentalnom teroru tzv. branitelja antifašizma. Kao da netko razborit i human može biti za fašističko zlosilje. Da su kod nas nekoć prevlast u partizanima imali demokrati-antifašisti, a ne boljševici-totalitarci, onda bi i poratno društvo bilo demokratsko, a ne totalitarno crveno.

Istinski antifašisti stradavali su i od ustaške i od partizanske vlasti. Nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca ustaše nisu podnosile jer je bio protivan njihovoj nehumanoj i nedemokratskoj vlasti. Komunistički ga režim također nije trpio iz istih razloga. “U ime naroda” osudio ga je za delikt mišljenja i zatvorio na lepoglavsku robiju. Svjetski poznati kipar Ivan Meštrović, kao antifašist, ne trpi ustaše, a kao antikomunist, ni partizane. Ustaše ga zatvaraju, a pred partizanskom vlašću bježi u Ameriku. Hrvatskoga političkog vođu dr. Vlatka Mačeka ustaše trpaju u Jasenovac, a sigurno bi završio i u nekom partizanskom logoru da nije pobjegao pred njihovim dolaskom.

Ivan Goran Kovačić i Vladimir Nazor nisu pripadali crvenim antifašistima. Njihov je antifašizam bio demokratski. To da su zajedno iz Zagreba otišli u partizane, sve do danas pothranjuje i stare priče da su “preko Kupe” otišli jer su “bili ljubavnici” budući da je NDH progonila homoseksualce pa da su zbog moguće seksualne slobode otišli u partizane. Ali takve slobode, kao ni u ustaškoj državi, ni u partizanima nije bilo. Osim toga, Nazor i Goran u partizanima i nisu bili zajedno. Partizanska je vlast prema homoseksualcima bila jednako rigidna kao i ustaška. Čak i da je sve to što se o njima dvojici naklapa godinama i bilo istina, ne bi u partizanima imalo priliku da se realizira.

Gorana su u nekoj istočnobosanskoj zabiti, u nekom selu kraj Foče, zaklali četnici. Ubio ga je neki bradati četnik koje je nedavno službena Srbija proglasila antifašistima.

Tako se dogodila povijesna perverzija pa je, eto, jednoga hrvatskog antifašista zaklao srpski “antifašist”!? Danas su u “prijateljskoj Srbiji”, s čijim se predsjednikom naš predsjednik, inače “poštovatelj antifašizma”, svako malo srdačno grli, i četnici postali antifašisti! Uskoro će valjda i Draža Mihailović i službeno postati “prvi gerilac Europe”! Možda će se u općoj reviziji povijesti posljednjih pedesetak godina naposljetku učiti da se Ivan Goran Kovačić u Bosni zapravo sam ubio!
Možda se i u hrvatskim školama bude učilo da su Goran i Nazor bili zapravo samo ljubavnici i potajni komunisti.