Hoću, majko, hoću, u gradsku čistoću, pjevao je beogradski sastav Riblja čorba osamdesetih rugajući se lažnoj klasnoj jednakosti tadašnjeg jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Više od tri desetljeća kasnije – vlastitoj državi, demokraciji i slobodnom tržišnom gospodarstvu usprkos – hrvatski su građani i dalje osuđeni da “svoju sreću nalaze u smeću”. Slobodna Dalmacija je prije nekoliko dana objavila reportažu o radu Gradske čistoće Split, tvrtke u kojoj je – usprkos skromnoj obrazovnoj strukturi – prosječna plaća 30-ak posto viša od državnog prosjeka. Štoviše, u toj maloj enklavi radničkog samoupravljanja smetlari zarađuju više od referenata, a vozači kamiona gotovo jednako kao i njihovi direktori.
– Zbog čega mi ne bismo platili ljude koji rade ono što je naša osnovna djelatnost? – pita se Ljubica Vrdoljak, direktorica te tvrtke i – otkad je svoju osnovnu djelatnost diversificirala prema politici – neovisna gradska vijećnica.
Dakako, mnogima će ta inverzija biti simpatična. Jedna od glavnih odlika svih modernih kompanija zapadnog tipa jest tendencija da se počnu baviti same sobom, a neposredni proizvođači padnu u sjenu kolona novih korporacijskih funkcija i odjela – istih onih zamišljenih da budu tek servis onima koji stvaraju vrijednost. Utoliko, splitski bi škovacinski eldorado bio opravdan samo kad se u suštini ne bi radilo tek o još jednoj varijaciji istog onog nakaradnog sustava koji se deklarativno želi demontirati. Jer, splitska Čistoća također je servis – servis svih splitskih građana koji su posredno i vlasnici i korisnici tvrtkinih usluga. Dapače, za sve od njih status klijenta splitske Čistoće je mandatoran, a upravo ta monopolistička pozicija temelj je uspješnog poslovanja tvrtke i njezine sposobnosti da vozačima kamiona isplaćuje plaću od 9000 kuna neto. No, nije to samo splitska specifičnost.
U Zagrebu, pak, Gradska čistoća uskoro bi trebala krenuti u prodaju, a javnost se već bavi spekulacijama o tome hoće li i koliko novi privatni vlasnik poskupiti cijenu usluga. Možda se ti strahovi pokažu točnima, no vjerojatnijim se čini da bi prvu intervenciju privatni vlasnik mogao poduzeti u politici plaća, koja u zagrebačkoj Čistoći iznosi oko 7500 kuna. Kako prosječna plaća visokoobrazovanih osoba u Hrvatskoj iznosi oko 6500 kuna, može se pretpostaviti da nakon otkrića specifične politike plaća u domaćim komunalnim tvrtkama, fakultetski obrazovani građani diljem Hrvatske sad proklinju onaj trenutak u svojoj formativnoj dobi kad su umjesto drške metle ili volana smetlarskog kamiona u ruke primili knjigu.
Naravno, nijedan posao ne treba podcjenjivati, no treba se zapitati kakav je to sustav vrijednosti koji promovira direktorica splitske Čistoće dijeleći svojim niskoobrazovanim radnicima plaće veće nego što, nakon godina truda uloženog u obrazovanje, primjerice, zarađuje liječnik specijalizant. Je li to društvo znanja kojem težimo?
Problem je, dakako, što Ljubica Vrdoljak ne dijeli svoj novac, pa ni novac zarađen na slobodnom tržištu, već suštinski tek obavlja sofisticiranu društvenu preraspodjelu – izvlačeći novac iz džepova istih onih koji stenju pod pritiskom nezaposlenosti, padajućih plaća, sve lošijih radnih uvjeta i ostalih posljedica koje je kriza izazvala u realnoj ekonomiji. Hrvati imaju mnogo opravdanih razloga da zaziru od procesa privatizacije, no u suštini pitanje je tek jedno: želimo li živjeti u društvu u kojem osobni prosperitet proizlazi iz sposobnosti, truda i rada pojedinca ili iz kolektivističkih odluka političkih i ekonomskih elita. Na to pitanje ne postoji ispravan odgovor, ali valja imati na umu da su radna mjesta u Čistoći ograničena, a po svemu sudeći i već odavno zauzeta.