Druže Tito, moli za nas!

Nakon što je Vlada dala Crkvi zgradu bivše Političke škole u Kumrovcu kao naknadu za imovinu oduzetu poslije Drugoga svjetskog rata, kumrovečka je vlast poručila – nemamo ništa protiv ako će svećenici poštovati to mjesto, njegovu tradiciju i Josipa Broza Tita. Jer Tito je međunarodni brend, od 55 tisuća turista koji zbog njega posjete Kumrovec, 40 je posto iz inozemstva. Dakle, nema druge nego da se u crkvene obrede uvede i – “Druže Tito, moli za nas”. Tako bi svi bili zadovoljni, i turisti i Kumrovčani, koji zacijelo o svom sumještaninu Titu imaju mišljenje drukčije nego drugi, osobito oni kojima je diktator vrlo, vrlo nemila uspomena. Uvođenje Tita u litanije za Crkvu ne bi bilo neobično.

Ako su se biskupi besramno odrekli Dajle u Istri, nije čudo što su pristali uzeti zgradu negdašnje Političke škole koja kao malo koji drugi pojam simbolizira jugoslavenski zločinački i ateistički komunizam. Ima pozitivnih i negativnih simbola iz prošlosti. Pa ako pozitivne čuvamo i poštujemo, i prema negativnima, osobito onima koji imaju jaka značenja, trebamo biti osjetljivi. Da te osjetljivosti imaju biskupi, nikad ne bi pristali useliti se u zgradu u kojoj će dugo trajati uspomene na ideologiju koja je nijekala i Boga i vjeru i vjernike. To je kao kad biste potomke ubijenog uselili u kuću ubojice ili silovanoj ženi dodijelili stan u kojem je obeščašćena. Ivica Račan zamolio je 1991. godine dr. Franju Kuharića da održi misu u zgradi Centralnoga komiteta SKH na zagrebačkom Prisavlju, u “crvenoj katedrali”, što je kardinal i učinio. Bio je to čin pomirbe i svojevrsno “istjerivanje Sotone” iz znamenitoga sjedišta Partije. Useljenje Crkve u zgradu Političke škole u Kumrovcu nije istjerivanje Sotone nego, slikovito govoreći, lijeganje u njegov krevet.

Normalna je svaka druga uporaba toga prostora – za sport, znanost, smještaj, pa čak i za politiku, za sve što neće biti opterećeno duhovima prošlosti. Kako će se dogoditi preobrazba toga mjesta bezboštva u mjesto svetosti? Vjera je i čast, pa koliko u Crkvi ima časnih ljudi, zacijelo bi ih toliko odbilo na bilo koji način služiti Bogu pod tako obilježenim krovom. Ali, kad znamo koliki su prije dvadesetak godina pohrlili u crkve, gdje nikad nisu bili, koliki su bogohulnici preko noći postali bogobojaznici i kolike je takve Crkva i te kako prigrlila, znamo i koliko su se u bespuću novoga vremena mogli izgubiti kriteriji. U komunizmu je granica između svetoga i bezbožnoga bila jasnija, zabranjena svetost bila je istodobno i sveta zabranjenost, vjera nije bila interes nego svjetonazor, križ se radije nosio nego zatajivao radi probitka u društvu. U demokraciji je Crkva dobila obilje slobode i nazočnosti u medijima, ali niz iste stube kojima se penjala u javnost silazila je njezina uzvišenost.

I to sve više kako je vrijeme odmicalo. Tako je posve nezamislivo da bi kardinal Kuharić pristao useliti Crkvu u zgradu bivše Političke škole. Ali od Kuharićeva odlaska do danas Crkva je sve više poslovanje, a sve manje vjera. A u poslovanju načelo nije svetost nego dobitak, makar taj dobitak u kumrovečkom slučaju značio brisanje sudbonosne razlike između morala Crkve i morala komunističke vlasti kojom je bio prožet cijeli narod. Useljenje Crkve u negdašnju zgradu Političke škole bitno se ne razlikuje od useljenja nove, komunističke vlasti poslije Drugoga svjetskog rata u zgrade oduzete Crkvi. Nije riječ o pravu države da Crkvi dade bilo što čega je vlasnik niti o pravu Crkve da to prihvati. Riječ je o svetom dostojanstvu biskupa koji nisu smjeli dopustiti da Crkva uđe u zgradu koju su komunisti, najveći neprijatelji vjere, izgradili za svoju ideološku svrhu. Sjena te svrhe trajno će pratiti Crkvu u uporabi toga prostora, kakva god ta uporaba bila. Vrijeme je zanijekalo i učinilo mrtvim razloge zbog kojih je ta zgrada u Kumrovcu izgrađena, a uspomenu na Političku školu oživila je Crkva. Pa će ta uspomena s njom i živjeti. Druže Tito, moli za nas!