Država nam je bižuterija

Hrvatska je doista sretna zemlja – živi se sve bolje, pregovori s Europskom unijom teku bez stalnoga postavljanja novih uvjeta, svi su državni lopovi vratili ukradeno, Dinamo i Hajduk u Europi nešto znače... Najveći je kulturni i politički problem države intendant splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta Duško Mucalo. Riješi li se ta nacionalna tegoba i nevolja, i svi će problemi biti lakše rješivi. Vjerojatno će biti riješen i problem brodogradnje, misteriozna mađarskoga preuzimanja Ine i sumanuta bijega s vlasti bivšega premijera.

Poslije Porina Jelene Rozge za Bižuteriju i proglašenja hitom godine te poteza ministra kulture koji Mucala nije potvrdio za splitskoga intendanta posve je jasno da se politička sudbina Hrvatske rješava u Zagrebu, a kulturna u Splitu.

Možda zvuči ružno, pretjerano i rogobatno, no Hrvatska je unatoč tome što je pred ulaskom u EU, već dugo parodijom prave države, države o kakvoj su maštali, patetično rečeno, njezini najbolji sinovi. Da postoji ozbiljna, pametna i patriotska država, onda je ne bi svatko ni mogao voditi niti je predstavljati. U takvoj državi koja drži do sebe ni Duško Mucalo, uza sve poštovanje onoga vrijednoga što čini, unatoč opstrukcijama i podmetanjima svojih zloćudnih oponenata, ne bi došao ni u priliku postati kazališnim intendantom. Možda ne bi ni pomislio. Ali u ovoj je zemlji sve već odavna moguće. U zemlji bez pravih vrijednosnih kriterija i sumnjive vrijednosti postaju vrijednostima.

Od umjetnosti do vlasti. Nije Mucalo problem ove kulture – čovjek čak i dobro radi svoj posao, za razliku od političara, ono u što se ne razumije daje stručnima i sluša kompetentne savjetnike – problem su mucala i mucavci u vlasti. Kada se iz beogradskih akademskih krugova prije kratkog vremena po starim vukovskim tragovima krenulo na Dubrovnik, u novi pokušaj krađe hrvatskoga kulturnoga blaga, tj. Ivana Gundulića, Marina Držića i Ive Vojnovića, naša je politička elita i kulturna javnost, izuzev nekoliko uglednih sveučilišnih profesora, tu simboličnu memorandumsku agresiju drugim sredstvima zanemarila kao besmislicu jasnu samu po sebi i nevažnu ozbiljnoga prosvjeda, niti oštroga diplomatskoga protesta. Pa ni političkoga i akademskoga odgovora. Ministarstvo vanjskih poslova, zauzeto radnim doručcima i večerama s europskim birokratima, nije se imalo ni volje ni vremena baviti istočnjačkim neeuropskim, balkanskim budalaštinama. Ministarstvo kulture nešto je glede toga nemušto činovnički petljalo i to je bilo sve. Valjda bi nam se u ministarstvima više uzrujali da je netko u Beogradu izustio kako je bevanda prije srpska nego dubrovačka književnost.

Iz Ureda predsjednika također u povodu Dubrovnika muk. Ništa čudno. Nakon što je u svome uredu zabezeknutoj mladoj književnici Ivani Simić Bodrožić neupućen kazao: “Koji je vaš problem?” vidjelo se koliko u hrvatskoj vlasti vrijedi književnost, odnosno kultura. Poslije toga ni dar srpskoga predsjednika Borisa Tadića s reprintom izdanja Zenita mahnitoga avangardističkoga šovena Ljubomira Micića nije nikakvo iznenađenje. Ako je nakon blamaže s književnicom trebalo postaviti pitanje – Koji je vaš problem, predsjedniče?, onda je takvo pitanje trebalo pogotovu postaviti poslije Tadićeva vukovarskog dara. A također pitanje tko su predsjednikovi savjetnici za kulturu! Nije dakle, problem hrvatske kulture Mucalo, nego mucala koja bi o njoj trebala nešto znati. Problem su i Akademija, Matica i hrvatska kulturna javnost koje ustrajno šute kao da ih se ništa ne tiče. “Hrvatska šutnja” ne pojavljuje se tek kao trenutačno i sporadično stanje, nego kao hrvatska tragična trajnost. Hrvatska nije samo parodija, ona je i svojevrsna bižuterija.