Država vraća banke?

Sindikalac velike hrvatske državne kompanije rekao je na jednom regionalnom skupu, u polemici s kolegama, da državno vlasništvo u poduzećima ne bi bilo loše kad ne bi bilo političara. Ali oni su neizbježni pa i kad je u pitanju upravljanje tvrtkama. Stoga se sada otvaraju polemike o Splitskoj banci koju su globalna bankovna spajanja ponovno bacila na bubanj.

 Treba li je vratiti u domaće okrilje? Zagovornika je puno: neki političari, menadžeri, poduzetnici, a na dobar prijam u javnosti ne treba sumnjati. Nakon što su strane banke podijelile tržište, uz potpunu kontrolu tijekova novca u državi, domaća velika banka, ma čija i kakva god bila, doživljava se u većem dijelu javnosti kao spas od kolonijalnog položaja zemlje. Političke opozicijske stranke strastveno zagovaraju takvo rješenje.

Sve se svodilo na dobru priču dok se nije pružila prilika u Splitskoj banci. Ambiciozni mladi šefovi Hrvatske poštanske banke, Josip Protega koji je zanat ispekao u PBZ-u i Hrvoje Vojković iz Croatije osiguranja, prvi su ponudili ideju otkupa Splitske banke. Šuker je to načelno podržao, ali, kažu svjedoci te njegove podrške, najradije bi da ga o tome nitko ništa nije pitao.

 Jasno je da Šuker podržava politički oportunu ideju, ali zna da je 700 milijuna eura, na koliko se procjenjuje Splitska banka, novac nezamislivo velik za državnu blagajnu, a nedostižan za aspirante poput HPB-a i Croatije osiguranja. Nešto o tome ima reći i MMF, koji čeka privatizaciju i jedne tako male državne banke kao što je HPB, a ne da ta banka bude okosnica za preuzimanje Splitske banke. Po financijskoj moći, u to bi se mogli upustiti, primjerice, Adris grupa ili Euroherc, ali tolik novac mogu bolje uložiti u poslove kojima se sada uspješno bave.

U domaćoj Splitskoj banci neki vide budući hrvatski OTP (jedina velika banka u Mađarskoj). OTP je ponos mađarskog gospodarstva i financija, prije svega zato što je ta banka niknula nakon što je strani kapital pregazio Mađarsku. Nakon što su multinacionalne kompanije preuzele sve što je vrijedilo u toj zemlji, nastala je uzbuna.

Stigao je svježi kapital, radna mjesta, standard je bolji, ali 80 posto izvoza držale su četiri multinacionalne kompanije. Što ako se one povuku na istok i za sobom ostave pustoš? Mađarski političari potkraj 90-ih počinju u panici razmišljati kako taj rizik raspršiti i ojačati ulogu domaćeg kapitala koji je polako nicao u nacionalnoj ekonomiji. Rezultati nisu bog zna kakvi, osim OTP-a, ali Mađari barem znaju što im je cilj. Je li hrvatska situacija usporediva s Mađarskom? Zbog rata i malog tržišta, multinacionalke su izbjegle našu zemlju u velikom luku, pa naš izvoz ne ovisi o njihovim ćudima.

No zato se cijelo desetljeće zacementirao na istoj razini od pet milijardi dolara (Mađarska ostvaruje 30 milijardi dolara). Strani je kapital u našoj zemlji imao drukčije motive investiranja  ulazak u najprofitabilnije grane industrije te kupnja i pokrivanje domaćeg tržišta. Oko 10 milijardi dolara stranih investicija što su ušle u Hrvatsku posredno je tek neznatno utjecalo na povećanje izvoza. Domaći gospodarski stratezi gotovo i ne utječu na cijele sektore poput bankarskog i telekomunikacijskog. Dr. Ljubo Jurčić, autor SDP-ova gospodarskog programa s kojim se ta stranka želi vratiti na vlast, kaže da povratka na staro nema.

 Nisam za to  kaže Jurčić  da se Splitska banka vraća u državne ruke, jer to odmah implicira da takvu banku može nazvati političar i tražiti novac koji neće dati neka komercijalna banka. Država treba uspostaviti rigorozniju kontrolu na bankarskom tržištu, a poticati razvoj drugih financijskih institucija, ne fondova koji su opet pri velikim bankama, nego financijskih agencija, poduzeća i zadruga koji ne moraju imati velika ovlaštenja kao banke, a bili bi financijska potpora malim poduzećima koja počinju posao. Čini mi se da će i male banke u domaćem vlasništvu u Hrvatskoj pasti kao zrela kruška u ruke velikih kad se steknu uvjeti za to  kaže Jurčić.

Dr. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta kaže da razumije žal javnosti za velikom i moćnom hrvatskom bankom, dio populističke politike također, frustraciju od enormnih profita koje uzimaju strane banke, pa nije nemoguće da se na kraju jedna takva ideja i počne ostvarivati. Ni on, međutim, ne misli da je to pametno uraditi.  U zemlji koja ima elementarne probleme s korupcijom pogibeljno je vezati ponovno političku i financijsku moć. Stoga se iz preventivnih razloga ne zauzimam za takvo rješenje.

Drži da bi za domaće financijsko tržište bilo najbolje da se pojavi sasvim nova banka, koja čak nije s europskog kontinentna, koja sada nema nikakvih interesa u Hrvatskoj. Donijela bi novi zrak i novu filozofiju, kaže Lovrinčević.

Zbog općeg nepovjerenja u politiku, pitanje je kako bi, osim ekonomista koji imaju negativan stav prema stvaranju velike nacionalne banke, u ovom trenutku reagirali i građani, potencijalni štediše Splitske banke. Jedan financijski stručnjak kazao je da se može pretpostaviti kako bi reagirali štediše kad bi vidjeli koga politika postavlja u upravu i nadzorni odbor. Lako je moguće da bi pohrlili na šaltere nove nacionalne banke, pa bismo san o velikoj državnoj banci svi mogli još jednom skupo platiti.

Država je nakon vala privatizacija u bankarskom sektoru imala priliku relativno jeftino otkupiti Riječku banku nakon afere s pronevjerom deviznog dilera Nodila. Tadašnji većinski vlasnik Riječke banke, njemačka Bayerische Landesbank vratila je državi dionice za kunu, a ona poslije banku prodala Erste banci. Tada je trebalo samo dokapitalizirati banku s oko 100 milijuna dolara, što je u usporedbi s cijenom za Splitsku banku više nego sedam puta manji iznos. Račanova vlada, međutim, nije niti razmišljala o reprivatizaciji banke i jedva je preživjela tu bankarsku aferu. U 2002. godini, kada se to događalo, bilo je bogohulno i razmišljati o takvoj intervenciji države.

– Država je u sanaciju bankarskog sustava uložila oko 13 milijardi kuna, neke banke sanirala je i više puta.
– Splitsku banku Vlada je za 130 milijuna eura prodala talijanskom UniCreditu koji ju je preprodao HVB-u zbog akvizicije Zagrebačke banke.
– Spajanjem UniCredita i HVB-a, zbog koncentracije na tržištu, ta bankarska grupacija mora prodati Splitsku banku.
– Vrijednost banke procjenjuje se na oko 700 milijuna eura.
– U Hrvatskoj posluje šest velikih stranih banaka i desetak manjih, uz dominaciju talijanskog i austrijskog kapitala.
– Bankarski sektor prošle je godine ostvario više od tri milijarde kuna profita.