Države ne znaju da nam tržište nije neprijatelj

Tržište nije neprijatelj kojeg treba suzbiti ili u najmanju ruku usmjeriti. Tržište smo svi mi. Ni ideološki tsunami, ni demagoška naklapanja koja smo čuli poslije potresa na financijskim tržištima, ni bilo koja presuda nije uništila tržište. Jer, tržište je proces, složeni i sofisticirani, u kojem sudjeluje neizmjeran broj aktera na slobodan način, nekom vrstom načina druženja, oblik suradnje među osobama koje se ni ne poznaju i koje nisu ni fizički blizu jedna drugoj. Tržište smo mi kada proizvodimo, kada kupujemo, kada trošimo i kada štedimo. Tržište govori jezikom cijena. To shvaća svatko tko je posjetio eBay.

Alberto Mingardi, direktor instituta \'\'Bruno Leoni“, za poticanje rasprave o društvenim kretanjima, u upravo objavljenoj knjizi „Inteligencija novca“, tumači kako na tržište nisu mogli utjecati ni političari, ni vlade, ni države, ni strategije, ni kompanije... jer ono ima svoju logiku, svoju inteligenciju. Ljudski mozak odbija pomisao da bi jedan kompleksni proces mogao biti spontan, da nije upravljan i zasnovan na nekome planu. I treba odmah kazati kako su tržište i kapitalizam dvije različite stvari i često čak i u međusobnom sukobu.

Dakle, tržište govori jezikom cijena. Što se događa kada vlast želi upravljati cijenama i tržištem? Početkom osamdesetih godina jugoslavenska premijerka Milka Planinc uvela je zamrzavanje cijena i plaća planom dugoročne stabilizacije. Uvedena je redukcija struje i benzina, zatim depozit za putovanja u inozemstvo itd. Što se dogodilo? Nestalo je svega. U trgovinama nije bilo ne samo banana, nego ni WC papira. A, i hrane je bilo sve manje. Sindikati, umjesto da su pozivali na prosvjede, nabavljali su krumpir, koji je trebalo preuzeti u nekom udaljenom skladištu do kojeg se nije moglo doći zbog pomanjkanja bonova za benzin.

Premijerka Planinc vjerojatno nije nikada bila na Dolcu, zagrebačkoj tržnici. Jer, da je kojim slučajem prošla Dolcem u sedam sati ujutro, pa zatim u podne, vidjela bi da su u tom razmaku kumice spustile cijenu rajčicama. I to bez državnog naloga. Nisu se htjele vratiti doma s neprodanim rajčicama. Sigurno nisu izučavale djela ekonomskih stručnjaka koji su propovijedali kako je kapitalizam zlo jer proizvodi više od potrebnoga, a komunizam dobro jer proizvodi samo onoliko koliko je čovjeku potrebno. Ali tko je taj tko će odrediti što je čovjeku dovoljno?

Mingardi kao primjer da se tržište kreće neovisno o volji čovjeka spominje slučaj razvitka mobitela. U filmu Wall Street, proizvedenom 1983. kada je Jugoslavija uvela zamrzavanje cijena, Gordon Gekko (glumi ga Michael Douglas) upotrebljava golemi mobitel (Motorola Dyna TAC 8000x), prvi u povijesti, koji je bio težak gotovo kilogram (800 grama) i koštao je tadašnjih 3995 dolara što bi bilo današnjih 8700 dolara. Bateriju se trebalo puniti deset sati da bi se moglo razgovarati samo pola sata. Mobitele su tada imali samo bogataši s Wall Streeta.

Danas mobitela ima, i u Hrvatskoj, više nego stanovnika, koštaju i samo deset eura, teški su manje od 100 grama i jedan sat punjenja baterije omogućava pet sati razgovora. Računa se da afrički ratnik Masai sa svojim smartphoneom ima na raspolaganju više informacija negoli ih je imao predsjednik SAD-a prije samo 25 godina. Taj razvitak nije bio u planovima nijedne države pa ni u planovima kompanija. Tržište je svojim jezikom cijena stvorilo taj razvitak.

Mobitel, zbog svojih bezbrojnih funkcija kojima je omogućena i mreža međuljudskih odnosa, najprikladniji je primjer razvitka izvan ideoloških nauka i demagoških propovijedi. Cijene proizvodu padale su kako bi se privolio što veći broj kupaca. Zamislite da je netko zamrznuo cijenu mobitela koji je Michael Douglas 1983. godine držao u ruci.