Državi je zadaća utjecati na svjetonazor svojih građana

Sasvim je moguće da je kardinal Josip Bozanić u pravu kad tvrdi da je predloženi program zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama loš i da razara čovjeka. Čak kada i ne bi obuhvaćala niz dogmatski neprihvatljivih sadržaja kao što su homoseksualizam, pobačaj ili masturbacija, samoj Crkvi, instituciji trajno posvećenoj promicanju primata duhovnog nad tjelesnim, ideja organiziranog poučavanja o fizičkim i fiziološkim aspektima spolnosti ni načelno nije bliska.

No, to mišljenje imaju i brojni građani, ali konkretne primjedbe na njegov sadržaj dolaze iz brojnih društvenih skupina – učitelja, pedagoga, psihologa. Utoliko prijedlog jest možda doista loš, no znači li to da bi roditelji trebali imati pravo odabira hoće li ga njihova djeca u školama učiti? Taj bizarni anarhistički koncept, umotan u ukrasnu floskulu tobožnjeg “prava na odabir”, nažalost neizravno je podržala i Crkva, a temelji se na premisi da država nema pravo djeci – suprotno volji roditelja – nametati svjetonazorske stavove. Riječ je o potpuno netočnoj tezi.

Država ne samo da ima pravo utjecati na svjetonazor svojih građana već je to i jedna od njezinih temeljnih zadaća. Zapravo, to svaki dan i čini kroz svoj pravni, obrazovni, pa i represivni sustav. Ustav i zakoni zapravo su kodificirani skup društvenih vrijednosti i načina njihove zaštite, a obrazovni sustav način da se te temeljne vrijednosti ugrade u svjetonazorski sklop pripadnika zajednice. Te svjetonazorske postavke ne odnose se samo na odnose članova zajednice jednih prema drugima, već država ima dužnost zaštititi pojedinca i od samoga sebe. Zato je, primjerice, konzumacija droge zabranjena.

Takav mehanizam stoljećima je oslonac društvenog napretka, a bez njega cijelog niza civilizacijskih dosega koje danas smatramo uobičajenima vjerojatno ne bi bilo. Ukidanje kmetstva, pravo glasa za žene, jednakost nacionalnih manjina, pa u konačnici i seksualnih manjina – sve su to odluke koje su donesene uz protivljenje velikog, a nekad i dominantnog dijela društvenih skupina. Dapače, kada je ban Ivan Mažuranić 1874. uveo opću obvezu pohađanja četverogodišnjih škola za hrvatske građane, stanovnici ruralnih krajeva odbijali su svoju djecu zaposlenu na obiteljskim imanjima slati u škole. Glavni predvodnik pobune protiv pučkoškolskog obrazovanja bila je – Katolička crkva.

Nameće se pitanje: Je li prokreacijska zasluga za nečije rođenje nužno i kvalifikacija za apsolutne ovlasti donošenja odluka o nečijem odgoju i obrazovanju? Jer, trend radikalne roditeljske emancipacije nipošto nije nov, ali ni samo hrvatski specifikum. Iz godine u godinu roditeljima se daje pravo sve proaktivnije uloge u obrazovanju svoje djece. Posljedica tih intervencija je to da status prosvjetnih radnika nikad nije bio lošiji. Intervenira se i u zdravstvu, pa je tako sve više onih koji zagovaraju pravo roditelja da odlučuju o tome hoće li i djeca primiti cjepivo. Sad bi trebali dobiti i utjecaj na obrazovni program. No, kada se ta Pandorina kutija otvori, što slijedi? Koliko će proći prije nego što neki roditelj uloži prigovor savjesti na lekcije iz povijesti ili odluči da njegovo dijete ne smije učiti evolucijsku teoriju svijeta? Što ako, primjerice, pripadnici srpske manjine odluče da njihova djeca “iz svjetonazorskih razloga” trebaju učiti drukčiju verziju povijesti Domovinskog rata? I koji je uopće smisao takve države?

Za hrvatsku demokraciju nedvojbeno je nužno da se glas Crkve o važnim društvenim pitanjima čuje, no biskupi bi u budućnosti trebali biti oprezniji. Jer, između borbe protiv zakona koji razara čovjeka i borbe za zakon koji razara društvo vrlo je tanka granica.