Državni lutajući cirkus

Kad su država i društvo u krizi, političkoj, gospodarskoj, financijskoj, moralnoj, bilo kakvoj, a hrvatsko je društvo u sveopćoj krizi, onda je jedna od najbitnijih stavki da su na čelu države odgovorni ljudi, dorasli trenutku i svojoj funkciji. A što mi imamo u Hrvatskoj? Naš državni vrh nalikuje dječjem vrtiću ili, još bolje, Letećem cirkusu Montyja Pythona. Malo se svađaju, malo se vole, ili se prave da se vole, malo se ljute, pa se malo ljube, onda se nađe bivši predsjednik koji tome cirkusu daje šlag na tortu, i tako se oni zabavljaju, a misle da se i s njima raja zabavlja. A zapravo su svi odreda smiješni i jadni. Zašto?
 
Kad je tko čuo na nekoj komemoraciji žrtvama rata, posebice na mjestima bivših nacističkih konclogora, da se skup pretvori u politički miting i strastveno navijanje za jednu stranu protiv druge? Na komemoraciji se očekuje pijetet, sućut, izostanak bilo kakve dnevne politike... Da, ali ne u Hrvatskoj. Jer je sve krenulo iz Jasenovca. Tamošnju komemoraciju pretvorio je u politički miting još Mesić. Sjetimo se samo njegovih riječi o gadovima, što su svi ocijenili govorom mržnje, ali nitko nije imao petlje da mu se suprotstavi i da mu kaže kako to nije mjesto za takve riječi. A da se ne spominje Ivan Fumić i ostala družina, što je svašta prošlo kroz njihova usta. I onda se dogodi ovogodišnji Jasenovac, gdje je Josipović dočekan kao božanstvo, u čemu je on i te kako uživao, a premijerka je gotovo popljuvana. I nikome ništa! Nitko nije imao hrabrosti stati u njezinu obranu, reći ljudima da to nije mjesto za mitingiranje, jer su svi ti koji su zviždali, i oni koji su im to odobravali, zapravo pljunuli na žrtve kojima su se došli pokloniti, njih su podcijenili. Josipović je trebao biti prvi koji je trebao reći NE. No njemu je bilo baš dobro, smijao se od uha do uha.
 
I što se moglo drugo očekivati nego da će prvom idućom prilikom dobiti natrag. Sad se premijerka u Okučanima smijala od uha do uha, a Josipović je morao slušati “ua”. Premijerka je mogla tu situaciju iskoristiti u svoju korist, pokazati državničku mudrost i osjećaj za trenutak te reći okupljenima da to nije u redu, da predsjednika države treba poštovati, ali neće ni ona reći NE. Bilo joj je baš ugodno, bila je sa svojima, a predsjednik je dobio svoju zasluženu porciju. Blago nama s takvim dalekovidnim državnim vrhom.
 
Još se nije čulo koji će državni dužnosnici ove godine ići na komemoraciju u Bleiburg. Ali se može očekivati povećan priljev crnih majica i kapa, crne ikonografije, baš kao odgovor Josipoviću i njegovu društvu koje svojim stajalištima o povijesti dodatno dijeli narod i čini ga još šizofrenijim nego što već jest. Ni tamo svih ovih godina nema nikoga hrabroga tko će reći odlučno NE crnoj ikonografiji, iako se ona s vremenom svela ipak na minimum. I tamo je prijašnjih godina bilo zviždanja za koja okupljeni nisu baš dobili po prstima. A zamislite što bi se dogodilo da se ove godine ondje pojave predsjednik i premijerka. No i bez njih bi moglo biti vatreno. Tko će tamo reći NE?
 
I tako se mi vrtimo u krug, državni vrh nam se zabavlja, a karavane prolaze. Vrijeme nam curi, u državi nam je sve teže, pred nama su reforme nakon kojih mnoge stvari više neće biti iste, i ne smiju biti iste, a umjesto da se na njih fokusiramo, naša politička krema zabavlja nas svojim vrtićkim svađicama. U narodu su mahom izgubili svaku vjerodostojnost i povjerenje, baš kao i sindikalisti kojima je 1. svibnja bio i te kakav bumerang. Ako je nekome dobro, onda je zaista ugodno sindikalnim vođama. Govore sve i svašta, a odgovornosti nemaju nikakve. Svi su većinom dobro uhljebljeni i teško im je napustiti svoju fotelju, baš kao i političarima koje napadaju. I oni su mahom izgubili povjerenje. Zato im se i dogodilo da su ljudi radije jeli grah i pili kavu nego njih pratili i slušali na ulicama. Razočarani su i u politiku i u sindikate.