Državu pokrale Čaruge

Ako u našoj novijoj povijesti postoji nešto što je nesporno, onda je to uvjerenje hrvatskih političkih idealista da će Hrvatska biti slobodna, samostalna i pravedna. Da neće biti nepoštena i “država lopova”. Svi ti nacionalni sanjari, od Ante Starčevića, preko Frana Supila, Antuna Gustava Matoša i Stjepana Radića, pa i Andrije Hebranga, do Brune Bušića i Vlade Gotovca, željeli su, ne samo neovisnu nego i uljuđenu, naprednu i nepotkupljivu Hrvatsku.

No izuzev Gotovca nitko od njih samostalnu Hrvatsku nije dočekao. A ni on u njoj i nije baš uživao, kako se sigurno nadao. I umro je vjerojatno razočaran, zbunjen razlikom Hrvatske koju je sanjao i one koju je gledao. Da su je kojim čudom doživjeli i njegovi spomenuti prethodnici, vjerojatno bi i oni bili malodušni, posebno gledajući nekadašnju sumnjivu privatizaciju i pretvorbu i današnju jagmu i grabež po državi i u državnim firmama.

Dokle se stiglo možda je najzornije vidljivo iz preporuke odlazećega predsjednika države USKOK-u da bi valjalo glede korupcije i stanja u državi ispitati i bivšeg premijera i njegova zamjenika.

“Moj obračun s njima” predsjednika Mesića mogla bi biti gledana i dugotrajna predstava. Ali, zašto je nije “napisao” ranije? Možda je “pisanje” moglo početi već onda kad je Damir Polančec golemu menadžersku plaću u Podravki batalio za osjetno manju plaću potpredsjednika vlade. Ako pak ne tada, onda barem kad je Ivo Sanader naprasno i neobjašnjeno, navrat-nanos otišao iz Banskih dvora.

Ako ih pak USKOK ispita, bit će to moralni napredak, a pravni nazadak. Napredak, jer nitko više pred zakonom neće biti zaštićen i nedodirljiv. A nazadak, jer će to biti pokazatelj da ne funkcioniraju “institucije pravne države”, da nema trodiobe vlasti, nego da pravosuđe djeluje na mig političke vlasti.

Ako se ispituje Sanadera i Polančeca, zbog korupcije u državi, onda bi USKOK mogao ispitati i Mesića glede Podravke: što je vlasnik SMS-a Mladinić svojedobno radio u njegovum uredu i što je predsjednik telefonirao direktorima Podravke.

Prije Podravke već smo imali HAC, HEP, HŽ... Brodosplit, prije njega “Viktor Lenac”, sumnjivu prodaju Plive, a još ranije mutnu rasprodaju banaka i hotela, te moderniziranu hajdučiju umilno nazvanu “privatizacija i pretvorba”.

Sva ta grabež, pohlepa i korumpiranost vratili su nas u etički kaos, u “moralnu kaljužu”, kakvu smo nalazili tek u knjigama o ne tako dalekoj prošlosti, u prvoj, “truloj Jugoslaviji”, gdje je korupcija bila ne samo “stil života” nego i organski urasla u vlast. Da je živ Zvonimir Kulundžić, koji je napisao knjigu o mitu i korupciji u staroj Jugoslaviji, mogao je jednako dojmljivu napisati knjigu o korupciji i u današnjoj Hrvatskoj.

Tada biti ministrom a ne obogatiti se značilo je biti proglašen budalom. Najvećim državnim korupcionašem bio je Rade Pašić, sin predsjednika kraljevske vlade Nikole, kojega otac nakon afere sa šećerom u parlamentu opravdava: “Šta ćete, dete, pa vole slatko!?”

Stjepan Radić u beogradskoj Skupštini možda nije ubijen samo kao “hrvatski separatist” nego i kao poštenjak koji se hrustio da će u državi “vijati korupciju”. U toj je državi vrijednoj našega prezira, zbog korupcije koja je bila urasla u politički i u društveni sustav, kolala uzrečica: “Zrno do zrna, pogača; Čaruga do Čaruge, država.”

Taj je “vitez slavonske ravni”, čiji je nadimak postao sinonim za pljačku, već odavno mrtav, ali njegov su duh baštinili i naši Čaruge.

Da su naši u “truloj Jugoslaviji” imali vlasti, vjerojatno bi već tada pokazali svoju pravu prirodu. Kakav smo “genetski materijal”, pokazalo se čim smo dobili državu. Opelješio ju je svaki Čaruga kojem se pružila prilika. Da ovo gledaju, naši bi idealisti valjda ponovo umrli.