Kralj se probudio točno u sedam sati kako se već budio izvjesno vrijeme. Prohtjelo mu se spavati malo duže pa je to vrlo brzo proveo u djelo, na vlastito zadovoljstvo, ali i na zadovoljstvo svojih podanika. Ležao je na postelji od baldahina, kao što i priliči jednome kralju, i gledao jedno vrijeme u strop. Bio je miran i nije previše zahtijevao, tih i radoznalih očiju. Počeo je razgledati svoju neveliku odaju, spavaću sobu u kojoj su sve stvari složene kraljevski, za što su se brinuli njegovi podanici, a prvenstveno su glavnu riječ i najveće ovlasti imali gospođa Manfredina i gospodin Manfredo, kojima je na taj način cijeli dan bio ispunjen. Gospođa Manfredina je bila glavna kuharica, sobarica i doslovno voditeljica cijeloga dvora, a samim time i kraljevstva. Sve poslove obavljala je vrhunski sa životnim, blaženim i zaraznim smiješkom na licu. Njen je bio interijer dvora, a za eksterijer je bio zadužen gospodin Manfred koji je bio u punoj snazi veselo skakućući po livadama oko dvora, a također i uređenim voćnjacima koje je on svojom rukom savršeno oblikovao i uzgajao, a sve to prvenstveno zbog dobroga kralja jer su oboje dragih podanika bili u njegovoj milosti. Kralj ih je volio, ali se unatoč tome prema njima ponekad ponašao kraljevski suzdržano, pomalo opasno da se ne opuste i oštro jer je oštrina dijelom znak i discipline, a to je potrebno svim dušama u kraljevstvu. Ipak, to je bilo vrlo rijetko jer su se kraljeve odredbe dobro znale i nisu se svakodnevno mijenjale bez obzira na to što je kralj mogao činiti što je htio bez prevelikog gunđanja podanika.
Bio je on jedan moderan kralj, a ne kralj iz neke bajke koji nema nikakvih mana i nedostataka. Naš kralj je imao mana jer nije bio nikakvo mitološko biće i izmišljeni lik bez ikakve moguće sjene. Ovo je bio pravi kralj od krvi i mesa sa svim mogućim dobrim i manje dobrim nazorima i postupcima, ali to njegove podanike nije smetalo jer su se navikli na kojekakve postupke od strane samoga života. Za njih je sve bilo normalno tako da su uživali u zahtjevima Njegova Veličanstva, kralja nad kraljevima. Kada su navečer sjedili uz toplu pucketavu peć, molili bi se za njegovo zdravlje i sreću. Jednostavno su bili takvi.
Ponekad su na dvor, ne tako velik kao dvor iz bajki, stizali podanici iz drugih kantona da poljube kraljevu ruku i na taj se način prosvijetle i zadovolje svoje obične potrebe koje su karakteristične za takozvane male ljude. Kralj ih je dočekivao mirno bivajući pri tome dobrostiv i blag, ali opet dovoljno ozbiljan da ne bi netko slučajno pomislio kako je on nekakav mekušac. Ljude je volio silinom možda čak nesvojstvenom jednome kralju, često želeći društvo i razna primanja, tako da su Manfred i Manfredina organizirali (očito po njegovoj volji i zapovijedi) ugodna druženja, želeći svome Veličanstvu prirediti i omogućiti što više divnih, slatkih trenutaka. Tim riječima je Manfred znao formulirati takva okupljanja.
Podanici koji su pohodili kraljev dvor bili su više nego ugodno iznenađeni kraljevom gostoljubivošću, a ljubljenje njegove ruke bio im je nenadmašiv osjećaj. Njegova topla meka ruka na kojoj su bili istaknuti dugi debeljuškasti prsti bez ikakvih ukrasa bila je tako dražesna da su primicali brzo svoja hladna usta ne bi li ih kralj svojom toplinom ugrijao. On je vješto baratao svojim podanicima i samo bi jedan bezazlen pogled na sliku stare klijeti bio dovoljan da primanje bude završeno.
Povukao bi se u svoje odaje i odmarao od silne buke i prekomjerne priče. Za njega je to bio kraj druženja jer ga je nestrpljivo očekivao počinak. On može zabavu otvoriti i malo uživati u njoj, ali, po staroj narodnoj predaji, sve što je lijepo kratko traje, za njega je bila nepobitna činjenica. Manfred i Manfredina ostatak bi vremena zabavljali goste, brbljave, zaigrane i malkice zamorne, ali bi na kraju sve prošlo u najboljem redu. Prilikom odlaska, kada bi zabava već bila dotrajala, neučinkovita i nezanimljiva, podanici bi još jednom, tiho i na prstima došli pogledati kralja dok spava. Jedni drugima šaputali bi da ne znaju da li im je zanimljiviji dok je budan, ili sada, dok u carstvu snova plovi nekim izmišljenim morima. Još jednom su htjeli svoje usne primaknuti njegovoj mekoj mirišljavoj ruci, ali su kraljevi čuvari, gospodin Manfred i gospođa Manfredina, brzo zatvorili vrata kraljeve spavaće odaje i s kažiprstom na usnama dali do znanja gostima da budu mirni jer je cjelokupna predstava završena. Neki su bili malo razočarani, ali nisu ništa komentirali, nego su se na odlasku tiho smijali kraljevu hrkanju.
– I kralj hrče – oglasila se gospođa Tereza iz sjevernog kantona. Malo se čudila i čak na brzinu prekrižila, jer je bila ortodoksna vjernica, dok joj muž nije objasnio neke temeljne zakone prirode koji nikoga ne zaobilaze. Inače, ona bi se prekrižila i kada bi joj netko zaželio dobro jutro.
– Ova nije normalna – rekao je Manfred glavnoj voditeljici i vrhunskoj organizatorici cijeloga dvora, jer mu je gospođa Tereza i inače bila trn u oku, kako bi znao reći, a nasmiješena Manfredina tiho bi dodala – kost u grlu. Poslije toga oboje bi bilo bolje volje i ne bi više razbijali glavu svakojakim replikama gostiju iako te doskočice nisu bile zlobne.
Tako bi mnogi kraljevi dani prolazili u veličanstvenim druženjima, a podanici bi bili sretni ili bolje rečeno ushićeni kraljevim gostoprimstvom. Nakon toga bi svi bolje živjeli jer im je kralj napunio duhovne i fizičke rezervoare, a oni su bili osnova za daljnje ispunjenje njihovih još neproživljenih dana. Bili su svjesni toga da im kralj i dok spava šalje pozitivne impulse.
Današnje jutro na neki je način za kralja bilo posebno. Nakon doručka i kasnijeg kupanja Manfred i Manfredina su ga u nosiljci donijeli u dnevni boravak povezan s knjižnicom i postavili ga blizu velikog prozora da malo prati graju na ulici jer je to naročito volio. Padao je gusti snijeg pa je zaljubljeno pratio pahuljice koje su se uz lagani šum spuštale na zemlju. Najmanje pola sata gledao je kako pada bijelo hladno veličanstvo nastojeći svaku pahuljicu ispratiti do njezina definitivnog umirovljenja. Onda mu je u jednom trenutku pažnju privukla ralica koja je sa svojim narančastim rotirajućim svjetlom polako i sigurno micala snijeg u stranu, usput još istresajući sol na cestu. Vozač tog suverenog stroja, vladara prometnica zimi, mirno je obavljao posao jedući sendvič koji mu je vjerojatno napravila njegova žena u rano jutro, možda i prije pet sati, jer promet mora teći što je moguće ranije najbolje i najbezbolnije.
Kralju je rotirajuće svjetlo malkice zaokupilo pažnju, ali kako je ubrzo nestalo iz njegova vidnog polja, on se vratio svojim pahuljicama. Snijeg nije prestajao, već je padao kao za okladu, rekli bi stariji podanici dok je on uživao u toplini dvora trošeći vrijeme na ugodno padanje snijega.
Manfredu i Manfredini bili su to slatki trenuci odmora. Kralj nije imao nikakvih potreba, dosadnih prohtjeva, posebne pažnje, a oni su ipak cijelo to vrijeme bili pripravni na nekakav značajan poziv koji bi ih istrgao iz njihove kratke drage oholosti i postavio u vertikalni i pomalo kruti položaj koji je označavao da su na usluzi svome kralju. Manfredina je prišla već gotovo zaspalom kralju, što se moglo vidjeti na njegovim umornim očima koje su zatvarali kapci. Uspavale su ga neumorne pahuljice, a kapci su se sve teže pokretali. Bio je to sladak prizor i Manfredina je povukla za ruku Manfreda da vidi to divno, mirno, bez ikakvih prohtjeva biće u jednom takvom trenutku. Imali su osjećaj da se i snježne pahuljice vesele zbog svoje čarobne moći budući da su svima dragog kralja baš one uspjele tako lako uspavati. Kralj se nije imao vremena ni oduprijeti, pomislila je Manfredina, a Manfredov nadasve umorni pogled gladio je kralja vječnom ljubavlju. Manfredina je oprezno dotakla kraljev nos koji je toga trena bio veoma hladan.
– Vaše Veličanstvo, hladan vam je nos – rekla je tiho, sa šaljivim prizvukom.
– Što da radimo, Vaše Veličanstvo? – nadodao je Manfred klanjajući se kralju.
Tiho su se smijali, ali se kralj svejedno probudio. Najprije je bio smrknut, čak i ljut, ali se istog časa nasmijao kad je ugledao dvije razdragane glave svojih podanika, tate i mame.