Dug je put do ulaganja Katara u Omišlju

Hoće li nakon deset izgubljenih godina Katarci ipak uložiti u gradnju terminala za ukapljeni plin (LNG) u Hrvatskoj? Ako je suditi prema prilično trijumfalnim najavama predstavnika hrvatskog državnog vrha nakon posjeta toj zemlji, građani Omišlja mogli bi početi pripremati crveni tepih za bogate arapske investitora. Ako je suditi prema prošlim iskustvima i tržišnim okolnostima, preporučljiv je oprez. Naime, LNG terminal sigurno je jedan od najatraktivnijih projekata koji u Hrvatskoj trenutačno postoje, a Katar, kao najveći svjetski proizvođač ukapljena plina, logični je investitor u gradnju tog objekta.

Uostalom, Katarci su svoj interes za LNG terminal pokazali još prije desetak godina, no investicija je prepuštena konzorciju zapadnoeuropskih kompanija koje su projekt nekoliko godina razvijale, a potom zbog golemog pada potrošnje plina u Europi, odluku o ulaganju odgodile za 2014. godinu. Hrvatskoj vladi to je predug rok za čekanje pa su se sad opet sjetili Katara. Ta država – jedna od najbogatijih na svijetu – sigurno ima novca za ulaganje u gradnju terminala, a i strateški interes da u Omišlju stvori “ulaznu luku” za prodaju svog glavnog izvoznog proizvoda u Europi. Također, projekt u Omišlju ima brojne kompetitivne prednosti. Nalazi se na iznimno kvalitetnoj poziciji s pristupom srednjoeuropskom tržištu. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se Dina Petrokemija – potencijalno veliki potrošač plina, a postoji i mogućnost gradnje sinergijske plinske termoelektrane – koja bitno povećava isplativost ulaganja. Na kraju, lokalna zajednica i ekološke udruge podržavaju projekt. Ipak, je li to sve dovoljno da privuče ulagački interes katarskog emira? Ne nužno.

Za razliku od djetinjastih najava domaćih medija o arapskim milijardama koje će spasiti hrvatsku ekonomiju, evidentno je da će odluku o investiciji Katar donijeti tek nakon detaljne i precizne analize isplativosti. To je neizravno potvrdio i predsjednik Ivo Josipović rekavši kako “emira i njegovu delegaciju zanima brzina i ekonomičnost cijeloga projekta”. Dakle, Katar sigurno neće uložiti 600-tinjak milijuna eura u projekt, a da nije uvjeren da na njemu može zaraditi. A to je trenutačno vrlo upitno. Zbog pada potrošnje izazvanog recesijom europsko je tržište trenutačno preopskrbljeno. Cijena plina je iznimno niska, a velike europske kompanije koje su prije krize, osokoljene golemim rastom potrošnje, ugovarale kupnju velikih količina plina, danas grozničavo pokušavaju smanjiti dio tih ugovorenih obveza. Samo je talijanski ENI ove godine izgubio otprilike 800 milijuna eura na plinskom biznisu. Da stvar bude gora, cijene plina u Aziji su porastu, tako da je ove godine više od 15 LNG tankera namijenjenih Europi preusmjereno prema tamošnjem tržištu jer čak i uz plaćanje dodatne brodske vozarine njegovi vlasnici u Aziji mogu zaraditi više.

Naprosto, okolnosti su danas znatno drukčije nego prije desetak godina kad su Katarci željeli uložiti. Dakako, europsko tržište će se prije ili poslije oporaviti, a potrošnja plina – pod utjecajem europske regulative o smanjenju ugljikovih emisija – opet početi rasti. Katarci imaju dovoljno novca da mogu uložiti radi dugoročnog strateškog interesa, no isto im se tako nude projekti diljem Europe, pa i svijeta. Odlučit će se za one koji budu najbrži i najprofitabilniji, a prijateljski odnos s katarskim emirom, koji se kod nas često mitologizira, tu neće imati presudnu ulogu. Posjet hrvatskog državnog vrha Kataru stoga se može smatrati dobrim prvim korakom moguće suradnje, no do konačne realizacije projekta još je puno zapreka.