Ne toliko zanemariv broj njegove potpuno demoralizirane generacije, ogrezle u neimaštinu i zluradost besperspektivnosti koje ono nosi, sanjarila je o životu na egzotičnom otoku u toplim morima, gdje grijeh nije propisan, zbilja pokretana medijima, a ljudi ograničeni na pravovjerje dizajnirano hipokrizijom. Tamo, gdje svaki božji dan ne počinje pitalicom: "Poredajte život po intenzitetu besmisla: krediti, školovanje, posao, televizijski program, birtija i plaća!"
Ali Ninu Tetkinu to se i ostvarilo, sasvim slučajno. Prekinuvši, ionako, pretjerano razvučeni studij biokemije vratio se konobariti u rodni Split. No ubrzo, klaustrofobičan od dugova, odlučio je sasjeći ozračje gdje sam sebi ponavljaš ono što ti drugi ponavlja, a što je čuo od tebe. Isposlovao je od prijatelja, višeg časnika na "strancu", vezu te se kao pomoćno osoblje ukrcao na brod koji je plovio azijskim vodama. Pobjegao je, negdje na liniji Calcutta Singapur Jakarta, a onda kao da je statirao u bezveznim filmovima ž-produkcije, samo što mu je manjkao kakav brodolom s potonulim dijamantima; plavuše i strojnice. Nakon višemjesečnog bančenja po bordelima i krađa po hotelima, spletom okolnosti upustio se i u krijumčarenje droge, potom se pridružio na Filipinima, kao nosač opreme, engleskoj tv ekipi koja je snimala dokumentarac o "kosreovim" planktonima. Put je vodio na nepoznati mu otočić "Nikadčuo" otočja u Mikroneziji te se našao u nevelikom plemenu, koje živi od ribarenja i primitivnih obreda. Slikovito mjesto, promidžbeno-tirkizna mora, bijela pijeska i lijepih domorodaca. Ostao je Nino u gostoljubivom plemenu i nakon što je ekipa otišla; dodjelili su mu kolibu od sasušena lišća i smjesta ga prihvatiše, komunicirajući nadrasnim smješkanjem.
Boravak u plemenu započeo mu je kao smiraj postturističke sezone nasuprot dotad fiziodeličnoj turneji po kunjajućoj svijesti. Već prvo jutro kad je trebalo na ribarenje primijetio je, osim da nema staraca, začudnost plemenskoga verbalnog sporazumijevanja. Njihov je jezik trajao koliko i dan. Značenje pojmova kao "abil" za sunce jučer, danas "skober", a sutra tko zna kako, doimalo se neobično, no zapravo je bilo genijalno. Kako su stvari, pojave i radnje mijenjali modu izraza, mogao si se potpuno prepustiti izvornosti i jačanju njihova osjećaja. Tako da obično umivanje u izvoru kojem je izraz jučer bio "susu nite", pa se promijenio u današnji "zananitek", zadržavalo je nepatvoreni, a poprimalo još čišći užitak oplahnutosti doticajem vode. Čak je i zabavljalo.
Pojmove je svako jutro prije dnevnih zadataka donosio plemenski vrač, najstariji, ali još u punoj snazi muškarac, čitavu noć kao u kakvoj nadrogiranoj bajci bdijući i smišljajući nazive. Onda, nalik na čitanje nevidljivh novina, izdiktirao bi jednodnevne riječi okupljenom plemenu, glasno: "hačuna!", "manoko!", "stampironan!" s prstom uperenim u "nebo", "more", "žene"!
Uskoro je Nino osjetio bogatstvo jednostavnosti nauštrb dosadašnjoj opterećenosti suvišnim pojmovima. U biti, voditi ljubav s prelijepom djevojčicom, jučer "fluk" a danas "skeedeo", zapravo i nije bilo važno kako nazvati. Osim toga u plemenu bijahu većinom maloljetnice više njih negoli pojmova koje je svake noći trebalo zadovoljavati jer je čudan plemenski običaj nalagao da djevojke neće doseći zrelost ako im do petnaeste godine vulva ne bude spužvasta poput spržene lignje, a dražica veličine prstaca. Danas: "tandrauna" i "kolbara"!
Višak sadašnjosti nije nosio opterećenja. Pače, postajao je savršenim jer se Nino nije ni stizao zamisliti nad smislom nečeg kad je to već sutra poprimalo sasvim drugi izraz. A bitnim stvarima od kojih se život sastoji samo je rasla vrijednost: dizanje u osvit, ribarenje i branje nepoznatog voća: "dinbeno", "stavola", "czecketa", a navečer opijanje egzotičnom fermentacijom iz njihove kombinacije, pa potom, kad zađe sunce (kao da tamnopute zadržavaju noćnu boju) nova djevojčica za "diningava din din".
Poimanje da ne postoji povijest iza tebe, da se, zapravo, ne možeš ni na što osloniti pojačavalo je snagu za svaki dan. Izvorna mudrost, zaokupljanje dušom "gjidji migji"! Stoga se mogao posvetiti zanemarenim stvarima koje doma nikad nije podulje izučavao: lepet ptice u letu "bunda pa cikici", migoljenje puža "zadr mi tanda" jučer, danas već "bind bin holo". Uljuljkivale su ga, ali za to nije postojao izraz pa ga je brzo i zanemarivao, nije od toga htio praviti koncept. Jučer je, doduše, postojalo još nešto kao "brincipanana", ali to se više odnosilo na prevrtanje kanua na valu.
Ugodna mu je bila i neizvjesnost: kako će se samo sutra nazvati "cimal po nonza" kapljica vodopada na mudima, i "stanzi jego" zrnce pijeska u obrvi, da bi osjet istih ostao, zauvijek, dražesno nepromijenjen. Nino je spoznao da je najveći cilj da se ljudi apsolutno ne razumiju, kako bi tek onda bili vjerodostojni baviti se zadržavanjem osjećaja jednih prema drugima. Prva prava religija života. Čuvati ugodu, a mijenjati tek poslušnost izrazu, odgovaralo je pravom oćutu stvarnosti "skenivoa čeče"!
Imena su imali jedino ljudi, a poslije smrti bi se brisalo njihovo postojanje. Vezali bi im kamen oko vrata, kad više nisu sposobni za "tandranmanah", odvozili na pučinu i bacali ih u more, taj dan "gruder". Bizarno je bilo ispratiti čovjeka jer si shvaćao da ispraćaš pojam, a ne biće, a opet nekako prirodno.
Tako da se može reći da mu se život u stalnoj promjeni nije mijenjao te kao da je time i dosegnut njegov krajnji smisao. Ponekad bi Nino posumnjao da se neki nazivi vraćaju za nešto drugo negoli su već iskorišteni, tipa "demokracija", "sloboda", "pravda" u zapadnom miljeu, ali nije htio dubiti misao. Napose, kad bi ga i hvatala želja da sjećanjem upravlja vlastiti osjećaj, to bi smjesta zatomio biljkom, danas "skore bore" koja ima moć opuštanja i halucinogena svojstva. Jednom mu se, pri konzumaciji, prikazala majka i otfurala ga na bed, ali samo ju je nazvao "kuha juha muha" pa se nasmijao i odobrovoljio jer se baš taj dan poklopilo da je kuha majka, juha moliti, a muha Bog. Ne baš Bog u klasičnom europskom smislu, ali onaj koji leti uokolo tebe, a nikad nije tu, što je približno.
S druge strane, upravo zato što intenzivno osjećaš pojave, taj je čudni jezik pomagao da bezrječno razumiješ i njihovu bit. Jedne je večeri u njegovu kolibu došao sam vrač po "chichi nalonginu", istjeravši prethodno djevojčicu koju Nino bijaše uzeo za tu večer. Stari je vrač izvadio "stranchito" i tutnuo mu je u "branda branda" pa potom u "tanase".
Ujutro ga je tješilo što se jučer, zapravo, dogodio već danas "snaburga na dono bebe" pa mu je iluzija da se ništa posebno nije zbilo bila spasonosna. I upravo je i perfektno smišljeno, spoznao je Nino da se ne uspiješ opteretiti stvarima koje ti se čine neprilične i koje, u osnovi, ne možeš promijeniti. Pretpostaviti je da je takav život, do izumiranja plemena, mogao potrajati u nedogled "đumba džumba djedje" da ga tog dana nakon što je objedovao kuhani selevga, nije zabolio kesket, poprilično jako, tako da zuncepa nije mogao ni fangiranjanjeti. Kada je svanulo, bolovi nisu minuli.
Nino bijaše svjestan da ga sada boli karbec, ali na istome mjestu. To je potrajalo neprospavanim noćima: grende, stupo i samadajdaja, ali promjena izraza za noći i bol nije donosila nikakvo poboljšanje. Pače, činilo se da je bol sve podmuklija i nemilosrdnija u svojim različito nazvanim istoznačnicama.
Nije mogao trpjeti. "Dosta!" snažno je zavapio i stao gotovo bezdušno ponavljati: Dosta, dosta, dosta!" tako da je tek što je te večeri ušla nova djevojčica skinuvši "gegee" umah ustrašeno i istračala iz kolibe. Uskoro su se svi pripadnici plemena sjatili oko kolibe s vračem na čelu. Nalik na kakvu eskurziju s ukazanjem! Vrač ga je opipao i ne časeći, jednim potezom, izvadio mu granulomni pokvareni gnojni kutnjak čiji korijen već bijaše, istruljen, nestao; obložio ga listom smrdljiva okusa i stisnuo.
Nino je bio preporođen. Odlučio je stvar uzeti u svoje ruke i iskoristiti priliku dok su svi na okupu. Ne da se bol više nikad ne pojavi nego da bude siguran što ona jest. Urezao je nožem na kamen koji je, još kratko, služio za "napanđinu": A, a prvo slovo naše abecede, abeceda pismo kojim ćemo pisati, ah riječca za bol, za čuđenje, za očajanje, za sladostrast, aha riječca kojom ćemo potvrđivati suglasnost ili nešto omalovažiti... itd. Dosta za danas!
Birokracija, po nestanku boli, samo je čekala proraditi jer "bol" mora biti bol kako bi se razlikovao od "ljepote" koja teži "prolaznosti". "Ljutnja" je ljutnja jer izvire iz "zavisti" za tom istom "prolaznosti". "Život" je život, upravo zato jer prolazi i mora zadržati barem nešto od samog sebe, a "smrt" je smrt jer to nitko ne može poreći.
Velik je posao bio pred njim, naizgled beskonačan: sortiranje, arhiviranje, utvrđivanje, popisivanje i sastavljanje rječnika, a opet ostaviti prostor za moguću tvorbu. Trebalo je, s tim u skladu, i početi sastavljati komisiju, odbore i glasovati većinom, da bi načelo moglo zaživjeti.
Ostaje nejasno hoće li čitav taj trud biti motiviran samo osvetom vraču ili postoji, genetski predisponirana, težnja da se stvari popamte, ali bit će to, svakako, razumljivije kad se uvriježi arbitrarnost.
Svejedno, na predivnom zalasku sunca Nino je bio ozaren. Mogao je naposljetku, stojeći na pijesku do gležnjeva u moru, motreći prekrasno obzorje, bez krzmnja, glasno izreći: "Sunce danas tako predivno zalazi!" i ponavljati u beskraj bez straha a da to više ne bude istina.
No, to nije, uopće, bitno jer će ova priča već sutra biti: Ka tangi te kivi kivi, ka tangi te moho moho! Te takvea Nino Tetkin anahe anahe de kokona...