Dva ujaka

Čiča zalutao u šumi svojih zabluda. Teško se probija od grma do grma i traži put, ali nikako da ga nađe. CRVENkapice na koje tu i tamo naleti, a koje su u šumi zaostale još iz Drugog svjetskog rata, nisu mu ni od kakve koristi, jer čak i ne znaju da je rat završen. Jedini koji bi mu mogao pomoći je strašni vuk, ali ni od toga ništa, jer vuk se strogo drži svoje uloge u staroj priči.

Naš predsjednik Stjepan Mesić već je mnogo puta ponovio, pa i neki dan na proslavi Dana antifašističke borbe (u šumi kraj Siska), da “u Jasenovcu nitko od ubijenih nije bio kriv, dok su u Bleiburgu mnogi od ubijenih krivi za stradale u Jasenovcu” (JL, 23. 6. 08.).

Taj svoj omiljeni silogizam ponavlja Predsjednik kao dokaz za svoj, istina, nikad eksplicitno izrečeni, ali uvijek prisutni zaključak da zločin u Jasenovcu i zločin na Bleiburgu nisu jednaki, odnosno da se zločin u Jasenovcu ni na koji način ne može opravdati, a onaj na Križnome putu može, barem donekle.

U Jasenovcu je ubijen ujak mog dobrog prijatelja, mladi čovjek ni za što kriv, kojemu nikad nigdje nije dokazana nikakva krivnja, a na Bleiburgu je nestao moj ujak, mladi čovjek ni za što kriv, kojemu nikad nigdje nije dokazana nikakva krivnja. Je li, prema logici zabluda s Pantovčaka, smrt prijateljeva ujaka bez ikakve sjenke, a smrt moga ujaka pod sumnjom, barem donke? Je li prvi ujak ubijen bez ikakva razloga, a drugi s razlogom, barem donekle. Jer, ako se kaže da nitko od stradalih nije kriv, nedužnost obuhvaća sve, a ako se, pak, tvrdi da su od stradalih neki bili krivi, optuženi su svi!

Srž je Mesićeve zablude u nelogičnom povezivanje nedužnih i krivih. Nedužni okruženi nedužnima jednako su nedužni kao i nedužni okruženi krivcima. Smrt nedužnoga ujaka u Jasenovcu i smrt nedužnoga ujaka na Bleiburgu ni u čemu se ne razlikuju. Obje su za osudu i neoprostivi je grijeh bilo koju od njih sumnjčiti, makar i donekle!
To nikako da shvati zalutali čiča. I nikako da dokuči na kakvu se pogibeljenom terenu našao!

Nisu li se i likvidacije milijuna i milijuna nedužnih ljudi u 20. st. opravdavale tvrdnjama o nesumnjivoj krivici nekih od njih!? Što bi se, uostalom, dogodilo kad bi se otkrilo da je među zatočenicima Jasenovca bilo i onih koji su za nešto bili krivi?

Što bi Mesić rekao na nespornu činjenicu (v. memoarske knjige jasenovačko-gradiških logoraša Ilije Jakovljevića i Đorđa-Jure Miliše) da je među jasenovačkim zatočenicima bila i nekolicina ustaških glavešina, od kojih ni jedan, bez obzira na povlašten status, nije izvukao živu glavu? Bi li to, prema logici koju Mesić primjenjuje za Bleiburg, značilo da su i žrtve Jasenovca suspektne, barem donekle?

Sve je to toliko nakaradno, da je jasno zašto ni vuk iz priče s čičom s početka ne želi imati nikakva posla.