Dvije Europe

Da bivši rocker Dado Topić nije ponovio staru navadu naših nogometnih klubova – da ispadnu već u prvom europskom kolu - u daljnjem je natjecanju mogao računati na sigurne bodove. Tako se nismo uvjerili bi li nekadašnji odbjegli rocker doista dobio moguće bodove, koji se daju, pokazalo se, po principu “ja tebi, ti meni”, odnosno “svoj svome”. S pedesetak glasova koje bi najvjerojatnije dobio iz nekadašanjih “bratskih republika” sigurno ne bi bio na začelju helsinškog Eurosonga. Jer svi koji su prošli mogli su računati “na svoje”. Ispadanjem Topića i njegovih “zmajeva” ipak nismo ostali uskraćeni za još jednu potvdu solidarnosti nekadašnje jugoslavenske, odnosno sovjetske “braće”, kao i za međusobnu darežljivost onog drugog dijela Europe koji sebe drži rafiniranijim od takvih istočnjačkih “plemenskih veza”.

Niti je negdašnja pjesma Eurovizije bila parada estetike niti je sadašnji Eurosong samo parada kiča. Ali kao da se pretvara i u prigodnu paradu politike. Eurosong je desetljećima bio europska pučka veselica, za čijim je blještavilom čeznulo pučanstvo iza “željezne zavjese”. Odnedavno je i ono dobilo priliku sudjelovati. I to je s radošću i veseljem prihvatilo, uvjereno da mu je (i) to nagrada za desetljetne uskrate. Nekadašnja je Pjesma Eurovizije nastala kao dar s predumišljajem poratnoj Europi željnoj zabave, Europi koja se poslije radnog “carstva nužnosti” treba opustiti u dokoličarskom “carstvu slobode” da bi stekla novi elan za veću radnu efikasnost.

Sada se pak Eurosong, zadržavši i ta manipulativna obilježja, uz prešutno partnerstvo europskog Zapada i Istoka, pretvorio i u prostor politike.
Politika je i ovogodišnji Eurosong iskoristila za neke svoje poruke. Kao što je u prošlogodišnjem glasovanju država bivše Jugoslavije – kada su se međusobno nadarivale glasovima – europska nomenklatura iščitala znakove normalizacije dojučer zaraćenih susjeda, tako i u ovogodišnjem trijumfu srpske pjesme šefovi EU ne vide samo pobjedu dobre pjevačice nego i pobjedu nove politike! Ni povjereniku EU Olliju Rehnu nije bilo politički mrsko niti etički zazorno čestitati Srbiji, s porukom: “Čestitam pobjedu Srbiji na Eurosongu. To je europski glas za europsku Srbiju. Nadam se da će se ovo reflektirati na glasovanje u srpskom parlamentu.” Od takve instrumentalizacije Eurosonga neumjesnije bi bilo jedino petljanje u njegov ishod.

Poseban je pak oblik politike glasovanje na Eurosongu. Tu vlada pravilo,“mili moji, svi smo svoji”“. Valjda nema čak ni teorijske mogućnosti da netko nešto otpjeva, a da je iz nekadašnjeg “istočnog lagera” i da ne dobije bodove dojučerašnje “braće”. Isto je i s pjevačima i pjevačicama zemalja bivše Jugoslavije. Do jučer se nisu podnosili, potajno su se, pa i otvoreno mrzili, možda ni danas nije bolje, ali nema šanse da si međusobno ne podijele bodove! To je valjda neka dublja i trajnija sado-mazo veza.

Možda u takvom odnošenju ima utjecaja i poznavanje jezika naroda nekoć zajedničkih država. A možda i postojanje kulturološkog zida podignutog poratnom europskom podjelom na njezin komunistički Istok i kapitalistički Zapad. Nove članice EU s europskog Istoka počele su s njom političko i gospodarsko srastanje, ali glasovanje na Eurosongu prokazuje da zapravo i dalje postoje dvije Europe.

Ni nordijske zemlje nisu dijelile glasove nešto bitno drukčije nego one koje su desetljećima čamile iza “željezne zavjese”. Lom Europe nastao hladnim ratom i danas se osjeća, čak i na nečemu tako banalnom kao što je Eurosong.