Dvoboj Kosor-Milanović

Promjenama u Vladi Jadranka je Kosor pokazala da je više nasljednica Ive Sanadera nego demokratska predsjednica HDZ-a. Ona može reći da je sve bilo legalno – makar po Sanaderovoj volji, izabrana je za predsjednicu stranke, kao predsjednicu Vlade potvrdili su je Mesić i Sabor, ali je na oba mjesta privremena. Njezin sadašnji potez nastojanje je da tu privremenost porekne, da se učvrsti na čelu stranke te da na idućim izborima pobijedi i tako prijevremene stranačke izbore učini suvišnima.

Tako bi HDZ još četiri, pet godina ostao strankom nepovredivog, a ne demokratski izabranog predsjednika. Održala bi se sanaderovska tradicija, autokratizam i kult nedodirljivog vođe. Čini se kao da je HDZ osuđen na takvu sudbinu. Je li ga uopće moguće zamisliti kao stranku u kojoj bi se organizirali izbori s više kandidata koji bi imali svoje programe, njima pridobivali naklonost članstva i u normalnoj se utakmici borili za čelno mjesto? Tuđmana su nedodirljivim učinili vrijeme i veličina, Sanadera diktatorsko vođenje i stranke i države, a Jadranka Kosor nastoji iskoristiti taj kontinuitet za vlastito nastavljanje toga HDZ-ova “jednoumlja”.

Stoga je ove promjene u Vladi učinila u prvom redu radi sebe te su neka vrsta zamjene za stranačke izbore. Njima je ojačala svoju moć i legitimitet, sada je manje predsjednica koju su nametnuli Sanader i stjecaj izvanrednih okolnosti, a više predsjednica koja se sama nameće.

Ali može li se sada u HDZ-u i s HDZ-om drukčije? Možda Jadranka Kosor čini nešto što je dugoročno najbolje i za stranku i za državu. Izuzmemo li stavove oporbe, izbor novih ministara u javnosti je vrlo dobro primljen. Gotovo nema prigovora njihovoj stručnosti i sposobnosti Ako je u Sanaderovo vrijeme doživljavana kao lutka zvana “kud Ivo, tud i ja”, ova preobrazba u odlučnu ženu jedan je od najvećih dobitaka što će ih Jadranka Kosor imati iz promjena u Banskim dvorima.

Opće je mišljenje da u kratkom vremenu do izbora novi ministri ne mogu napraviti prevrat u gospodarstvu i životu u Hrvatskoj, ali su oni nagovještaj da bi se boljitak i s njima i s drugim novim ljudima mogao dogoditi u idućim godinama. Samo je glavni takmac Jadranke Kosor, predsjednik SDP-a Zoran Milanović, “uočio” da su novi premijerkini suradnici Sanaderovi ljudi, što je, dakako, njegovo oporbeno pravo i “dužnost”. Ali to je tek djelomično točno, a i to što je točno nije bitno, pa će biti da ga je obnova Vlade poprilično zabrinula. Možda i to više što u svojoj koaliciji za izbore ima uglavnom potrošene, pa uvelike i kompromitirane osobe. Jedina je novost među njima on sam. Sve to govori da će za iduće opredjeljivanje glasača biti iznimno važan dvoboj Kosor – Milanović, možda važniji nego dvoboj HDZ – SDP.

Zacijelo je s tim premijerka i računala. Njezina ugodna pojava, odmjerenost, lijep govor, vedrina i optimizam, ali i vješta polemičnost mogu biti značajna prednost u rivalstvu s osornim, gnjevnim, vječno optužujućim, premda domišljatim i inteligentnim Milanovićem. Uz tu osobnu dojmljivost njezine šanse i šanse HDZ-a s promjenama u Vladi osjetno su veće.

Psihološki je vrlo važno da su se one dogodile u 2010., a ne na početku 2011. godine – godine izbora. U zbroju s mogućim početkom gospodarskog oporavka, pristupnim sporazumom s EU, referendumom i pohodom pape HDZ-u bi mogle donijeti i pobjedu na izborima. Ali pobijedio ili bio poražen, HDZ na idućim stranačkim izborima, redovitim ili prijevremenim, mora imati više kandidata i ravnopravnu utakmicu. Jedino će tako u njemu Sanader ostati kao uspomena, a ne kao stil.