Kad se u jednoj maloj zemlji, tamo negdje malo zapadnije od balkanskih brda, rodi čovjek koji će toliko impresionirati Amerikance da njihovu nagradu za najboljeg novog strip-crtača, koja je dotad išla samo u domaće ruke, daju baš njemu, jednom Edvinu Biukoviću iz Zagreba, to nije baš mala stvar.
Tko zna koliko bi još nagrada Eddy dobio da nije u listopadu prije deset godina otišao kod liječnika zbog jakih glavobolja; dijagnoza je bila tumor na mozgu, inoperabilan, i dva mjeseca kasnije Eddija više nije bilo. Ugasila se najsjanija zvijezda hrvatske "devete umjetnosti", i čovjek koji je znao voljeti strip kao nitko drugi, i crtati ga bolje od bilo koga drugog, ostavio je iza sebe veliku rupu.
Prvi strip objavio je na osamnaesti rođendan, i za samo dvanaest godina crtačke karijere je od mladića koji privlači pažnju u poluamaterskim časopisima došao je do proboja u Ameriku, osvajanja nagrada svojim epizodama Grendel Tales, rada na svojim omiljenim "Ratovima zvijezda" (strip-serijal "X-Wing: Rogue Squadron") i izazvao divljenje svakoga tko se u strip razumije svojim briljantnim kadriranjem, jednostavnim i preciznim linijama, savršenim figurama...
Nažalost, kod nas je strip pao u takav zapećak da Eddy nije imao drugog puta nego probiti se vani; na domaćem tržištu je mogao objavljivati samo u "Modroj lasti", odakle se pamti njegova adaptacija popularnih dječjih romana Ivana Kušana ("Koko u Parizu" i "Ljubav ili smrt"). Srećom, izvrsne epizode Grendel Talesa dvojca Biuković-Macan ipak su objavljene i u hrvatskom prijevodu, nakon što su izašle u SAD.
A Edvin (ime je dobio po čovjeku koji je u godini njegovog rođenja hodao po Mjesecu; govorio je "imam sreće što se ne zovem Neil!") nije bio samo sjajan crtač, nego i sjajan čovjek koji je nesebično pomagao druge i poticao ih da podijele njegov uspjeh.
Bio je predvodnik cijele jedne generacije, pružao im je ne samo svoju briljantnost kao uzor, nego i svoju svesrdnu pomoć, i to što su su Goran Sudžuka, Esad Ribić, Stjepan Bartolić i drugi u Americi danas cijenjeni autori i rade na najboljim strip-serijalima, oni imaju zahvaliti Eddyju koji ih je nakon svojeg uspjeha preporučio izdavačima.
Eddijev autoportret, iz arhive D. Macana
Ekskluzivno za vecernji.hr kratku izjavu je dao Goran Sudžuka, Eddiejev blizak prijatelj i kolega, njegov moglo bi se reći legitimni nasljednik koji je crtao neke od najistaknutijih strip-serijala danas ("Y: the Last Man", "Hellblazer: lady Constantine") i koji je nagradu "Russ Manning", istu onu koju je Biuković neočekivano dobio 1995., osvojio 2003.:
- Teško je o Eddiju reći samo par riječi, mogao bih o njemu knjigu napisati... Moj uspjeh u Americi, i ne samo to, povezano je s Eddijem. Ja sam njega upoznao u prvom srednje, od 15. godine smo nerazdvojni. On je bio velika inspiracija ne samo meni nego i gomili drugih, a Darkov i njegov uspjeh u Americi (posebno to što su uspjeli dobiti posao bez ikakvih posrednika i agenata) je velika stvar. A ja sam direktno preko Eddieja, koji je radio u Vertigu, slao svoj portfolio i tako dobio posao na osnovu kojeg sam kasnije dobio nagradu "Russ Manning".
Može li se reći da, kao što je Dražen Petrović probio led u košarci i povukao za sobom druge u NBA, da je tako Eddy probio led u stripu?
- Apsolutno. Nije on prvi koji je radio u Americi, i Kordej je radio za Amerikance, ali Eddie je naša generacija, on je bio taj koji je za sobom povukao sve ostale.
Eddieja kao inspiraciju istaknuo je i Darko Macan, najbliži Eddiejev suradnik i scenarist koji je s postigao najveće uspjehe, koji se svojeg suradnika i prijatelja i njegove posvećenosti poslu, jer Eddy nikad nije bio sasvim zadovoljan onim što je nacrtao (na koliko to drugima izgledalo dobro) i stalno se trudio biti još bolji, prisjetio ovom izjavom za vecernji.hr:
- Deset godina nakon svoje smrti, Eddy je neka vrsta savjesti hrvatskog stripa. U zemlji gdje se strip cijeni malo i kvalitetu se ne nagrađuje, uspomena na Eddyjevu predanost poslu ono je što nas tjera da svaku stranicu radimo najbolje što možemo.
Još jedan razlog što pišemo o Eddiju na njegov 40. rođendan je i činjenica da će se u prosincu navršiti 10 godina od njegove smrti, te bi možda bilo vrijeme da zagrebačka Komisija za imenovanje naselja, ulica i trgova razmisli malo o činjenici da je jedan silno talentirani Zagrepčanin u svom prekratkom životu dostigao najveće visine "devete umjetnosti" i, u vrijeme kad se za nas znalo samo po ratu, pokazao svijetu kakvih crtača ima ovdje. Eddie nije stigao nacrtati mnogo, ali je li jedan James Dean lošiji glumac zato što je snimio samo tri filma?
Ako nisu dosad imenom ulice odali počast čak ni jednoj legendi kao što je Andrija Maurović, oni koji upravljaju Zagrebom mogli bi konačno shvatiti da strip jeste umjetnost i odati počast dvojici prerano otišlih genija. (Naposredno nakon Eddiejeve smrti, početkom 2000. hrvatski strip izgubio je i sjajnog Radovana Devlića.)
Mi smo svoje rekli; gospodine Bandiću, komisijo, imate pola godine. Može li Zagreb nakon 5. prosinca 2009. dobiti Ulicu Edvina Biukovića? Bilo bi to lijepo.