Egoistična desnica

Slavko Vukšić, Vesna Škare-Ožbolt, Boris Mikšić, Josip Jurčević, Miroslav Tuđman, Dragan Primorac, Nadan Vidošević, Andrija Hebrang, Milan Bandić... Od 12 predsjedničkih kandidata u prvom krugu izbora, njih čak 9 pikiralo je više-manje i na glasove desnog centra ili same desnice. Ali, kao da to nije bilo dovoljno, s desnim glasačima pokušali su koketirati čak i Ivo Josipović i Vesna Pusić.

Prvi je u Saboru zbog toga glasovao protiv sporazuma o arbitraži sa Slovenijom i zborio o pravu glasa iseljeništva protivno politici SDP-a, a druga također blago napuštajući svoju politiku prema BiH, dakako, samo za potrebe izbora. I što se dogodilo? Desnica je ostala bez ijednog svog kandidata, da bi njezine boje sada “branio” dojučerašnji barem formalni pripadnik ljevice Bandić!

Hrvatska desnica zaista je na koljenima. Nikad gore nije stajala, bez pravog političkog predstavnika i političke snage. Situaciju oko predsjedničkih izbora valjalo bi usporediti s poviješću pravaških stranaka u hrvatskoj demokraciji. Ima na desnici i drugih izvanparlamentarnih stranaka, ali za ovu priču simptomatični su baš pravaši. Jer, umjesto da desnica ima jednu svoju jaku pravašku stranku, a onda i lidera, pravaši su toliko razmrvljeni, čak u sedam stranaka, s najnovijom Ruže Tomašić, da na kraju više nema gotovo ni jedne na parlamentarnoj političkoj sceni, osim HSP-a s preostalim jednim zastupnikom – Danielom Srbom koji je zauzeo mjesto bivšeg Ante Đapića.

Pravaši su se ovih 20-ak godina međusobno svađali, bježali jedan od drugoga, jedan drugoga tjerali iz stranke, HSP je posebno bio na uzdi s HDZ-om, što ga je dodatno stajalo vjerodostojnosti, ali najviše od svega svima je na prvom mjestu bio vlastiti egoizam.

Svatko je htio biti pravaški lider, makar i liderčić, svatko je htio da baš on bude predsjednik pravaša, ako ne može jednih, onda mora osnovati drugu stranku, samo da u njoj zasjedne u predsjedničku fotelju. I tako je egoizam potencijalnih lidera izjeo pravaše da su gotovo nestali s političke scene.

Bilo je svojedobno pokušaja njihova ujedinjavanja, ali uvijek se sve lomilo na tome tko će biti šef. A onda treba uzeti u obzir da je velika smetnja desnici bio i sam HDZ koji je uvijek ubirao dobar dio glasova s tog terena i u izborima se prilagođavao željama te populacije. Druga je stvar što su to često poslije znali izvrdati, kao i većinom svi političari koji nakon izbora “zaborave” što su to obećavali i govorili svojim biračima.

Upravo je taj liderski egoizam pojeo hrvatsku desnicu i na ovim predsjedničkim izborima. Nitko od kandidata koji je htio glasove desnice, ili barem dio nje, nije ušao u izbore zbog dobrohotnosti prema toj političkoj opciji, nego samo zbog vlastite promocije. Iako su neki bili i svjesni, ili su morali biti na čistu, da nemaju šanse, pogotovo ako su sve dosad u politici doživljavali izborne debakle, svejedno je ta glad za političkom moći, ali i za sitnišem iz državnog proračuna, i te kako prevladala.

Sve egoizam do egoizma, taština do taštine, jer zašto bih baš ja odustao, a onaj drugi neće? Tko zna što puhne biračima, možda baš mene izaberu? Treba pokušati. Tako su mogli rezonirati vrli kandidati, a na kraju ni jedan od njih nije ostvario svoj cilj, osim što smo ih morali gledati i slušati i što su potrošili novac ni u što.

Desnica je posve ogoljena, bez prave političke snage koja bi artikulirala njezine želje, iako je i pitanje kakva je to desnica koja se dobrim dijelom još nije odvojila od koketiranja s ustaštvom i Antom Pavelićem, od Đapića pa nadalje. Kao da je desnici vrijeme stalo 1941. godine.

I sad imamo apsurd da se Bandić svojski mora truditi, glumiti i učiti kako toj desnici dokazati da baš njemu sad treba dati glas. Bandić je na muci jer nije ni ljevičar ni desničar, nego populist, a desnica traži mnogo više od toga.