Kad se pedesetih godina u kinima “Partizan” i “Gorica” na bjelovarskom Korzu pojavila Elizabeth Taylor, nedavno preminula filmska diva, najprije kao lijepa djevojčica u filmskim pričama o odanosti domu i obitelji (koje su snimljene i kao moralna potpora američkim vojnicima na svjetskim ratištima), a onda i kao zamamna žena oko koje se trude Rock Hudson, James Dean, Montgomery Clift i Paul Newman, u tada raširenoj iluziji zvanoj “bolja budućnost” otvorila se ozbiljna pukotina.
Društvo u kojem je moj naraštaj (rođen za Drugog svjetskog rata) morao odrastati, imalo je slavnu prošlost i svijetlu budućnost, ali i više nego oskudan prezent. Sve što se htjelo jučer i moglo danas, bilo je odgođeno za sutra. Prošlost je bila lijepa, budućnost još ljepša, samo je sadašnjost naših odgođenih života bila siva, tmurna i ružnjikava. Roditelji su o tome mislili svoje, a moji vršnjaci i ja toga baš i nismo bili svjesni.
Sve dok nas nije prodrmala vrhunaravna ljepota Liz Taylor i raskošna slika svijeta, koja nije potjecala ni iz kakve mitske socijalističke “bolje budućnosti”, nego iz opipljive, zbiljske “bolje sadašnjosti” tadašnjeg “trulog kapitalističkog Zapada”. Nije nam odmah bilo jasno što želimo, ali na bilo kakve odgode postali smo trajno alergični. Zanimala nas je radost ljepote, odmah i ovdje, a ne bijeda praznih obećanja. S dotadašnjom koncepcijom “bolje budućnosti” za moju je generaciju bilo svršeno.
Sadašnjost se, na žalost, mijenjala puževom brzinom. Grad je bio pun prašine, vonjao je po konjskoj pišalini na sajmeni dan, bazen se praznio jednom u sezoni, a klorirao svakodnevno, pa su nam oči bile k’o u zečeva. Da preživimo, pomagali su nam snovi. S njima se ništa nije moglo mjeriti, osim nje, Elizabeth Taylor, žene s glasom promuklog slavuja, koja je naša zagušljiva, ružna kina s drndavim projektorima pretvarala u katedrale ljepote.
U kinu “Partizan” prva su dva reda bila najjeftinija, i najlošija. Nisu se sastojala od odvojenih sjedala nego od dugačkih klupa. Službeno je u svakoj bilo 11 mjesta, a nas bez prave ili ikakve karte natiskalo bi se najmanje 20. Naravno, bilo je neudobno, tijesno, platno nam je visjelo nad glavama, bilo je naguravanja, svađe, izguravanja. No, kad bi se prikazivao film s Elizabeth Taylor (“Velika utrka” i “Div” su mi najdraži), nitko se od nas sardina iz prvih redova nije ni pomakao. Projekciju smo pratili pobožnije nego veliku nedjeljnu misu u crkvi sv. Terezije Avilske.
Ne znam jeste li primijetili, ali ovo je nekrolog glumici koja je mojoj generaciji pomogla da otvori oči (u nekoliko značenja). Njezina je ljepota, a i gluma, bila i ostala savršena, i kao takva pomalo subverzivna (natjerala nas je da se posvetimo sebi i običnoj boljoj sadašnjosti, da ne bludimo varljivom boljom budućnosti). Savršenstvo je, uostalom, upisano i u njezinome imenu: Elizabeta, hebrejski Elišeba, Bog je savršenstvo.
Glumci su nas naučili da ne umiru i kad umiru. Kad umru na pozornici, vjerujemo im, kad se nakon predstave poklone publici, opet im vjerujemo. Tako je i s Liz Taylor: umrla je, a živi.
Lijepo i sjetno.