Hrvatski dirigent i skladatelj Alan Bjelinski rođen je u Zagrebu, 16. lipnja 1964. godine. Potječe iz glazbene obitelji, njegov otac je skladatelj Bruno Bjelinski a majka pijanistica Ljerka Pleslić-Bjelinski. Ima i starijeg brata Deana koji je šest godina svirao violinu i dvije godine trubu, ali se odlučio za film, za kameru te diplomirao na Akademiji i postao filmski snimatelj. U glazbenoj školi Alan je učio klavir, svoj prvi koncert održao je s devet godina. Trenirao je i gimnastiku, no na kraju je ipak odabrao glazbenu umjetnost jer ju je jako volio.
-To tada nisam znao, sjećam se da mi je bilo jako teško kada bi me dečki zvali na nogomet u parku a ja sam svirao klavir. Mislim da sam imao 14, 15 ili 16 godina kada sam se definitivno opredijelio. Bile su to krizne godine, kada pubertet radi svoje, a ja sam to nekako uspio prebroditi - rekao je Alan.
Kao tinejdžer je slušao Rolling Stonese, Beatlese i kasnije studirao klasiku. Svirao je klavijature u nekim bendovima među ostalim s Filmom, Aerodromom i Haustorom.
- Kulušić, Jabuka, sve je to moje odrastanje. Pomagao svom prijatelju nositi i slagati bubanj da bismo mogli svirati, a sutradan bih došao na Akademiju. Zatim bih drugu večer svirao u nekom klubu. Možda mi se nije pružila prilika da se bavim isključivo klasikom. Moja pokojna profesorica Vanda Kiš zvala me je "vrećom buha" jer vjerojatno imam nešto u sebi što me ne drži na jednome mjestu nego moram stalno tražiti nove interese. Tako me zanima i priroda, more, planine, skijanje – pričao je Bjelinski.
S Juricom Pađenom svirao je u Aerodromu godinu dana, bilo je to u vrijeme velikog hita "Fratelo". Bjelinski je tada pauzirao na Akademiji jer je Aerodrom imao 106 koncerata, pa su putovali iz grada u grad.
U Salzburgu je na postdiplomskom bio gostujući student jer nije imao mogućnosti tamo živjeti. Nakon diplomskog i postdiplomskog studija dirigiranja u klasi maestra Pavla Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Bjelinski je kao stipendist fonda za mlade dirigente "Lovro Matačić" otišao na usavršavanje k maestru Michaelu Gielenu na Mozarteum u Salzburgu. Godine 1989. osnovao je u Zagrebu svoj komorni orkestar Windstrings s kojim je jako mnogo nastupao u Hrvatskoj i inozemstvu.
- Okupili smo se iz entuzijazma, a nakon prvog koncerta povukli su nas dalje novi nastupi, novo gradivo. Učili smo od Zagrebačkih solista i ostalih. Pronalazili smo nove interese, a zvuk struna, gudača, posebno je lijep, emotivan, s puno boja. Skupili smo 15-ak ljudi s time da je u tih desetak godina kroz Windstringse prošlo stotinjak gudača. Održali smo u deset godina oko 400 koncerata, a i danas se katkad okupimo. Iza sebe imamo tri turneje u Švicarskoj, koncerte u Slovačkoj, Italiji, Sloveniji i jako puno u Hrvatskoj. Surađivao sam i s Radojkom Šverko, jako lijepi sakralni program izvodili smo po crkvama - priča.
Od 1992. stalni je dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a i od tada je često nastupao s pop-pjevačima. Pratio je, primjerice, Maju Blagdan na finalu Eurovizije 1996., dirigirao je orkestrom na dodjelama Porina te na zajedničkim nastupima s Oliverom Dragojevićem, Gibbonijem i ostalima. Na takve je suradnje gledao kao na glazbeni izazov.
- Postoji i puno klasike koja zvuči sasvim jednostavno. Sto puta smo izveli "Malu noćnu muziku", ali svaki put je to izazov. Meni je to jako jednostavno djelo, ali je zapravo vrlo precizno i zahtjevno za izvođenje. Kada poznaš cijelu materiju, onda ti je zanimljivo koji će se takt još malo bolje izvesti. Zato mi je to uvijek interesantno, a tako je bilo i s Majom Blagdan. Kao prvo, to je jako dobra pjesma. Organizacija na Euroviziji bila je savršena. Adrenalin je visok jer znaš da te gleda jako puno ljudi, a ne smiješ se opustiti – govorio je Bjelinski.