Arsen Dedić

Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Mlađi je sin Jelke i Jovana Dedića. Otac mu je bio zidar koji je svirao u limenoj glazbi i volontirao kao vatrogasac, a majka nepismena kućanica. Arsen se ocu pridružio u orkestru svirajući jutarnje budnice, zatim ponekad na sprovodima, ali i u operetama. Iz tih siromašnih vremena pamti jedan radio marke Kosmaj, koji mu je ‘46. ili ‘47. poklonio ujak Joso, koji je završio Prvu proletersku, pa je mogao priuštiti obitelji takav luksuz. Uz radio slušao je domaće stanice, ali i Italiju, čiji su ga kantautori poput Domenica Modugna inspirirali. Nakon što je završio gimnaziju i srednju glazbenu školu, sa starijim bratom Milutinom 1957. napušta rodni grad. Dok Milutin odlazi u Beograd gdje i danas živi i radi kao slikar i kolumnist, Arsen po dolasku u Zagreb upisuje pravo. Prekida ga da bi 1959. godine upisao Muzičku akademiju na kojoj diplomira u veljači 1964. godine.

Od malih nogu, tvrdi, znao je da će se baviti glazbom. U počecima je prepisivao note, radio kao glazbenik suradnik na HRT-u, svirao flautu i pisao tekstove za druge. Povremeno je objavljivao stihove za koje je prvi put nagrađen u splitskom Vidiku. Vrlo brzo ondašnji Polet, Prisutnost, Književne novine i Književnik redovito objavljuju njegove tekstove. Pjevao je u više vokalnih skupina (Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos...), svirao u ansamblima popularne i jazz glazbe. Vodio je i vlastiti instrumentalni ansambl (Kvartet flauta).

Spojio je svoja dva talenta; glazbu i poeziju. U Splitu se na festivalu 1963. pojavljuje kao kantautor, da bi samo godinu dana kasnije pjesme "Kuća pored mora" i "Moderato Cantabile" odredile njegov kantautorski put. U početku karijere glumio je manje uloge u filmovima poput pjevača u filmu “Višnja na Tašmajdanu”. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve histrionske predstave.

U mladosti je sa Zrinkom Tutićem oduševljavao recitalima i pjesmama u nekadašnjoj Palainovki, ondašnjem glavnom okupljalištu pjesnika. Od tada do danas radio je kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent, svirač... Član je Hrvatskog društva skladatelja kao i Hrvatskog društva pisaca.

Od prvog recitala 1994. do danas ne prestaje ih priređivati. Knjiga stihova “Brod u boci” (1971.) prodana je do danas u preko šezdeset tisuća primjeraka. Slijede "Zamišljeno pristanište" (s Matijom Skurjenijem), "Narodne pjesme", "Poesia e canto, La sfinge" (Napulj), "Zagreb i ja se volimo tajno", "Hotel Balkan", "Pjesnikov bratić", "101 pjesma" (Sarajevo), "Pjesnik opće prakse", "Kiša – Rain" (dvojezično: hrvatsko-engleski), "Slatka smrt", "Stihovi", "Čagalj", "Hladni rat", "Zabranjena knjiga", "Padova", "Brzim preko Bosne" (Sarajevo).

“Kapi za oči” njegova su 32. zbirka pjesama, od kojih su mnoge proputovale svijetom, prevedene na španjolski, češki, ukrajinski, ruski... Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović, skladao je glazbu za prvu TV dramu “Mediteranska klima”, za “U registraturi”,“Prosjake i sinove”, “Jedrima oko svijeta”,“Zlatnu nit”, “Glembajeve”, “Vlak u snijegu”... Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu. No, više od nagrada Arsena je, ipak, veselilo što su na njegove pjesme slabe - žene. Ne skriva da su mu žene uvijek bile najvjernija publika i veoma važne u njegovu životu.

– Imam nekoliko presudnih žena u životu. Moja mater kojoj sam napisao "Majka hrabrost", kći Sandra koja isto ima dvije pjesme, Gabi koja ima "pjesmu o Gabi Novak" i ona kojoj najviše pišem je moja unuka Lu. Napisao sam joj i pjesmu "Lu u ulozi Mate Hari" – rekao je Arsen.

Ove godine proslavio je 55 godina poznanstva i 40 godina braka s Gabi Novak. O njihovom skladu sve je davnih godina rekao Aki Rahimovski riječima "Hus i ja smo kao Arsen i Gabi". U to vrijeme oboje su već bili u braku. Arsenova prva supruga bila je Vesna Matoš, danas Suligoj, nećakinja pjesnika i novelista Antuna Gustava Matoša. U tom se braku rodila kći Sandra, koja je sve donedavno, kad je rodila kćerkicu Emu, bila posljednji potomak iz loze ovog velikog hrvatskog pisca. Zanimljivo je da je Arsenov kum na tom vjenčanju bio danas pokojni skladatelj Nikica Kalogjera, brat Stipice Kalogjere, koji je u to vrijeme bio drugi suprug glazbenice Gabi Novak. Njezin prvi suprug bio je Bogdan Debenjak.

– Nakon što smo oboje ostali sami i rastavljeni od prijašnjih partnera, postali smo ljubavnici, pa zatim roditelji našeg Matije, a mjesec dana nakon njegova rođenja i supružnici. Između nas nikada se nije dogodio nekakav '‘grom'’, sve se polako odvijalo. Mislim da mi je Gabi jednostavno bila '‘namrijeta'’ – prepričao je jednom prilikom Arsen pjesničkim riječima njihovo poznanstvo i vezu, a zatim i brak.

Ubrzo nakon što im se 1973. godine rodio sin Matija, Arsen i Gabi su se vjenčali, a kum im je bio poznati talijanski glazbenik Gino Pauli. Naime, tijekom života Arsen se na brojnim putovanjima po svijetu družio s mnogim slavnim kolegama, pa je tako među prijateljima imao i Sergia Endriga, Charlesa Aznavoura i Bulata Okudžavu.

Svi su oni voljeli njegove stihove i glazbu, a osim toga Arsen je napravio i velik broj komercijalnih, propagandnih poruka. Najveći dio njegova rada neosporno čini primijenjena glazba – glazba za TV, film i kazalište. Glazbu za prvu TV dramu (“Mediteranska klima”) skladao je 1966. godine. Uslijedile su velike serije kao “U registraturi”, “Prosjaci i sinovi”, “Jedrima oko svijeta”, “Zlatna nit”, “Vrijeme za bajku”, “Zagrljaj” ... te mjuzikl “Lady Šram”

Početkom sedamdesetih piše za kazalište. Oko stotinu naslova (Shakespeare, Držić, Weiss, Begović, Brešan, Ostrovski, Turgenjev, Marinković, Kozarac, Ödön von Horvath, Goldoni, Cesarec ..). Više puta je nagrađivan za scensku glazbu. Dva puta je dobio Zlatnu arenu za svoje filmske, glazbene uratke. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone. Pisao je i šlagere, pjesme za djecu, pjesme za dalmatinske klape... Zamjetne su bile i njegove međunarodne suradnje poput one s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu. Napisao glazbu za plesni teatar u Düsseldorfu. Uz ostale nagrade treba istaknuti Vjesnikovu Nagradu Slavenski, nagradu Premio Tenco, Premio Brel i Porin, za životno djelo.

Danas iza sebe ima devet ruskih turneja, koncerte po svim kontinentima i sasvim drugačije viđenje publike.
– Ja ne bih ni pokušao napuniti Arenu, jer nisam gladijator nego akademski glazbenik – govorio je Arsen Dedić.

Preminuo je 17. kolovoza 2015. godine u  78. godini života od posljedica sepse.