Jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije Delimir Rešicki, aktualni urednik kulture u osječkom dnevnom listu Glas Slavonije, rođen je 16. ožujka 1960. u Osijeku. Osnovnu školu pohađao je u Branjinu vrhu i Belom Manastiru gdje je potom završio gimnaziju.
Studij kroatistike završio je na nekadašnjem Pedagoškome, danas Filozofskome fakultetu u Osijeku. Osamdesetih godina prošloga stoljeća počeo je objavljivati prozu, poeziju, potom književnu kritiku i medijsku publicistiku te esejistiku u hrvatskim časopisnima i glasilima.
Objavio je knjige proze, kritika i eseja: Tišina (tekstualna potraga) (1985), pripovijesti Sagrada familia (1993), eseje i članke Ogledi o tuzi (1995), eseje i prikaze Blinji (1998) te novele Ubožnica za utvare (2007), potom oglede, polemike i kritike Demoni u tranzicijskoj špilji (2010).
Izdane su njegove knjige pjesama: Gnomi (1985), Sretne ulice (1987), Die die my darling (1990), Knjiga o anđelima (1997),Ezekijelova kola (1999), Aritmija (2005), Meghalni a pandakkal(2008), i Crne marame (2008).
Njegova djela prevoedena su na njemački, engleski, talijanski, francuski, švedski, španjolski, mađarski, poljski, slovački, ruski, bugarski, makedonski i slovenski jezik.[PHOTOS]
Dobio je nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a (1987), Duhovno hrašće za knjigu godine (1997. i 2005), Povelju uspješnosti Julije Benešić (1998), Kiklopa (2005), Godišnju nagrada Vladimir Nazor (2006), nagradu Hubert Burda Preis (2008) i Goranov vijenac (2011), koju je posvetio i nikada prežaljenom prijatelju, preminulom ojesniku Simi Mraoviću.
Uređivao je Osječki tjednik, Heroinu Novu, Ten, Književnu reviju te Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir.
Zastupljen je u brojnim pregledima, antologijama i panoramama suvremene hrvatske poezije, proze i esejistike, kao i nekim internacionalnim. U nakladničkoj kući Fraktura uređuje pjesničku biblioteku Fraktali.
Poslije dulje stvaralačke stanke sakupio je svoje tekstove objavljene u časopisima i publikacijama i početkom 2013. ukoričio ih u knjigu Dronjci na hrpi. Za nju kaže da je emocinalna svaštarica.
Tekstovi govore o njegovu odnosu prema Baranji te gradovima Belom Manastiru i Osijeku, za koje ga vežu posebni osjećaji - u prvome je proveo djetinjstvo i odrastao, u drugome živi, radi i stvara.