Prof. dr. Ivan Đikić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje je 1991. Medicinski fakultet završio za samo četiri i pol godine prosječnom ocjenom 5,00. Već pri upisu bio je prvi na listi od 1200 kandidata.
Rano djetinjstvo proveo je u Bosni i Hercegovini, u Bugojnu, nedaleko od očeva rodnoga Uskoplja.. Kad je imao deset godina s obitelji se 1976. odselio u majčin rodni gradić Marija Bistrica, odakle je otišao na školovanje u Zagreb. Njegov otac bio je diplomirani veterinar, a majka ekonomistica.
Po svršetku studija, unatoč nenadmašnim rezultatima, nije mogao dobiti plaćeni staž u bolnicama u Zagrebu. Za Domovinskoga rata radio je u Sanitetskom stožeru, te prikupljao podatke o civilnim žrtvama. Godine 1992. prihvatio je poziv dr. Josepha Schlessingera, direktora Instituta na Sveučilištu New York i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti i preselio se u New York.
Nakon pet godina znanstvenog usavršavanja doktorirao je molekularnu biologiju.
Tvrdi da njegov odlazak u SAD nije bio bijeg iz Hrvatske, nego odluka da mora otići u bolje znanstvene sredine nego što je bila Hrvatska. Tome je pogodovalo što je Schlessingera, koji je ustvari fizičar rođen 1945. nedaleko od Topuskog, u partizanima, a njegova se obitelj 1948. preselila u Izrael, upoznao kada je išao na studijsko usavršavanje na Weizmann Institut u Rehovotu u Izraelu.
U Europu se vratio 1997. sa suprugom Ingom, rođenom Ivanković, ljubavlju iz studentskih dana.
Zaposlio se u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na Sveučilištu Uppsala. Bio je voditelj tamošnjega laboratorija za istraživanje molekularnih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja.
Zbog obiteljskih razloga odlučili su napustiti Uppsalu te se prijavio na međunarodni natječaj i 2002. postao profesor, najmlađi na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu u Njemačkoj.
Ondje Ivan i dvije godine mlađa supruga Inga, doktorica medicine i molekularne biologije, i danas žive s troje djece – Lovrom (12), Petrom (10) i Emmom (6). Pravi razlog prelaska u Frankfurt u prosincu 2002. bila je, ustvari, obiteljska tragedija - u ožujku je iznenada umrla njihova trogodišnja kćit Karla.
Nisu mogli više živjeti u okruženju koje ih je podsjećalo na to.
Nakon samo deset godina od dolaska uspio je dobiti najveće i najznačajnije znanstveno priznanje u Njemačkoj, na što je posebno ponosan.
Istraživačka zaklada Deutsche Forschunggemeinschaft uručila mu je 6. prosinca 2012. najprestižniju njemačku znanstvenu nagradu Gottfried Wilhelm Leibniz za 2013. godinu, koja donosi i 2,5 milijuna eura. Rekao je da ona pripada njegovu timu od deset mladih znanstvenika iz šest zemalja, a koji funkcionira kao znanstvena obitelj.
Prof. dr. sc. Đikić već je 2000. godine u konkurenciji znanstvenika mlađih od 35 godina bio dobio nagradu njemačke Zaklade Boehringer Ingelheim, a 2002. Nagradu švedske Zaklade Alekx K. Fernstrom za otkrića o faktorima rasta i njihovim receptorima.
Kao voditelj grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemiju sveučilišta Goethe otkrio je 2004. mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma štite od razvoja karcinoma. Časopis Science u prosincu 2005. objavio je taj rad kao najznačajnije medicinsko otkriće za prethodnu godinu. A 2006. najprije mu je 4. travnja u Washingtonu uručena nagrada Američkog udruženja za istraživanje raka, najstarije i najpoznatije znanstvene organizacije koja se bori protiv te opake bolesti.
U srpnju u Budimpešti primio je nagradu za znanstvenika godine Europskoga udruženja za istraživanje raka (EACR), a u Münchenu nagradu Zaklade za biomedicinu GlaxoSmithKline.
Objavljeno je u svibnju 2008. kako su prof. dr. Ivan Đikić i prof. Koraljka Husak s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Frankfurtu otkrili bjelančevinu koja ima važnu ulogu u razvoju tumora i bolesti živčanoga sustava.
U studenom 2009. dobio je uglednu njemačku nagradu Sir Hans Krebs, a dio novca donirao djeci s poteškoćama u razvoju.
Njemačka udruga za tumore dodijelila mu je u veljači 2010. nagradu Deutschen Krebspreis, za dostignuća iz područja istraživanja i liječenja tumora. Dobiva u siječnju 2013. nagradu njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu.
Objavio je više od stotinu radova u znanstvenim časopisima, koji su citirani više od 7100 puta. Član je Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO), Europskog udruženja za istraživanje života (ELSO), Međunarodne unije za borbu protiv raka (UICR).
Primljen je u najstariju akademiju prirodnih znanosti u svijetu – Leopoldinu. Na svečanosti u Erlangenu 29. rujna 2010. promoviran je u redovnoga člana.
U veljači te godine, na sjednici Razreda za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Đikić je dobio 12 glasova i jedini bio nominiran za primanje u statusu dopisnoga člana HAZU-a. No, u ožujku, na dva tajna glasovanja nije izabran, za njega nisu, dakle, glasovali ni svi ono koji su ga bili predložili. Tako što se dogodilo i Miroslavu Radmanu.
Ta dva znanstvenika povezala je u jednome razdoblju i suradnja u Mediteranskom institutu za istraživanje života Split. Đikić je od 2005. Kao volonter bio voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u.
Profesionalnu suradnju s tim institutom prekinuo je početkom svibnja 2010. U priopćenju koje je poslao medijima za to je okrivio ravnatelja, profesora Miroslava Radmana.