Kolinda Grabar Kitarović

Kolinda Grabar-Kitarović, 11. siječnja 2015. u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedila je Ivu Josipovića i postala prva hrvatska predsjednica. 

Donedavna pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, koja je započela pregovore s EU, otkriva nepoznate detalje o svome podrijetlu, odrastanju, školovanju, obitelji i karijeri.

I po očevoj i po majčinoj strani Kolinda Grabar je s Grobinšćine. Ljubomir i Marija, nono i nona (djed i baka) Kolinde Grabar po očevoj strani su iz Martinova Sela pokraj Rječine. Oni su, uostalom, kao i Kolindin otac Branko, bili prilično apolitični.

Međutim, djed po majčinoj strani, Viktor Matejčić iz Jelenja, bio je HSS-ovac. U vrijeme Drugog svjetskog rata priključio se antifašističkom pokretu zbog zločina talijanskih fašista u Grobinšćini. Krvave nedjelje 12. srpnja 1942. talijanski vojnici samo su u Podhumu na Grobničkom polju strijeljali 108 muškaraca, a djecu i žene odveli su u logore.

„Talijani su bili vrlo okrutni u mom kraju, talijanski fašisti puno su ljudi strijeljali. Nono Viktor otišao je u partizane da se makne, da ga ne bi uhvatili i strijeljali“, priča Kolinda Grabar-Kitarović.

Nono Viktor je u borbama s Nijemcima za Rijeku, u proljeće 1945., tijekom osvajanja vojarne sv. Katarina teško ranjen. Umro je kao šezdesetogodišnjak od posljedica ranjavanja. Kolindinu nonu Ivanku Matejčić, rodom iz starog grada Grobnika, spasio je svećenik od strijeljanja pa je završila u logoru u Trstu.

„Jako brzo shvatili su da su komunisti nakon rata preuzeli antifašistički pokret pa su bili protivnici komunizma. Bili su vjernici. Nono i nona sa mnom su pričali o hrvatskoj povijesti, o životu, odgajali su me“.

Ponosna je Gromišćanka, što su bili i njezini preci. Grabari su, naime, s Grobnika, s Gromiškog poja, od pamtivijeka. Uostalom, kao i Matejčići s majčine strane, koji su iz Jelenja. Kad se Kolinda kao prvo dijete svojih roditelja rodila 29. travnja 1968., živjeli su u selu Lubarska pokraj Martinova Sela na Rječini.

„Kao mala često sam odlazila na slap, koji me uvijek uspavljivao. Tamo je i jedna vodenica, mlin staroga Gašpara koji sad vodi njegov sin. Kako su moji roditelji puno radili, tata je bio mesar, a mama je, uz vođenje kućanstva, pomagala tati, odrastala sam kao ''divlje'' dijete: igrali smo se po poljima, kopali zemunice, verali se po stablima, a znala sam napraviti i praćku te sam razbijala susjedima prozore. Odrastala sam s dečkima, čak sam dobro igrala nogomet. Bila su to predivna vremena, bar što se tiče sigurnosti za nas djecu. U školu sam najprije išla u Jelenju, četiri razreda, a poslije u Dražice. U Jelenje smo išli pješice svaki dan, oko tri kilometra do škole i natrag, ali smo skretali u šume, trčali. U Dražice smo u školu putovali autobusima, ali smo se popodne često vraćali pješice kući“, prisjeća se Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako je njezin otac Branko bio lovac, s njim je kao mala išla u lov.

„Obožavala sam ići u šumu, posebno kad bismo se skrili i promatrali životinje. Tatu nikad nisam vidjela da je preda mnom pucao.“

Pa ipak, otac ju je učio pratiti trag divljih životinja, a kad je odrasla – i pucati iz lovačke puške.

„Tata je kao lovac znao izaći van iz lovačkih kućica, u kojima je uvijek gorjela vatra u štednjaku, pa bi mene ostavio samu. Čekala bih ga, u početku bi mi bilo neugodno, ali bi mi on rekao: Duhova nema, a od svega ostalog možeš se braniti. Za ostalo postoji puška. To je bio njegov način da mi pomogne u osamostaljivanju i preživljavanju.“

Što se pak tiče školovanja, mala Kolinda imala je jaku podršku i nadzor svoje majke Dubravke, koja nije imala tu sreću da se školuje. Stoga je kćeri stalno ponavljala: Škola, škola, škola!

„U prvom razredu osnovne škole mama je bila stroga, ali kad je shvatila da imam svoje radne navike i da stremim tome da sve što radim napravim najbolje što mogu, više uopće nije gledala ni moje zadaće niti se brinula o tome što ja radim u školi. Mama je bila ta koja mi je kupovala gramofonske ploče za učenje stranih jezika. Jako je držala do moga obrazovanja jer je ona završila samo osnovu školu. Kad je krenula u srednju, morala je napustiti školovanje zato što su njezini imali krčmu pa je morala raditi. Shvaćala je da je za napredak u životu potrebno školovanje. Napravila bi sve što je bilo u njezinoj moći da bi mi to omogućila, podržavala me i usmjeravala.“

Pročitala je sve knjige u školskoj knjižnici, u kojoj je neprestano visjela.

„Noću sam skrivećki čitala, ponekad i do tri-četiri sata ujutro. Jednostavno ne bih mogla ostaviti knjigu pa bih neispavana išla u školu“, prisjeća se.

Zahvaljujući čitanju, promijenila je, kaže, životne nazore tipične za njezin kraj, ali i usvojila hrvatski književni standardni jezik, kojim na Grobinšćini rijetko tko govori.

U osnovnoj i srednjoj školi imala je prosjek ocjena pet, a najviše je voljela učiti povijest i strane jezike.

Nakon završene osnovne škole, htjela je „ići u najbolju i najtežu srednju školu“. Ta škola bio je Centar za kadrove i obrazovanje u kulturi (danas 1. Riječka hrvatska gimnazija, nap. a.).

No, u Rijeci se u „najboljoj“ školi prvi put suočila s predrasudama.

„U Rijeci su drukčije gledali na nas s Grobnika. Govorila sam hrvatskim književnim jezikom pa u školi nisu primijetili da sam s Grobnika, ali bi saznali. Djeca koja su govorila čakavštinom bila su jako diskriminirana, što nije bilo uredu jer je to predivan dijalekt hrvatskog jezika“, kaže Kolinda, koja se prisjeća da su neki nastavnici djeci koja su govorila naglašenom čakavštinom čak i smanjivali ocjene, ne samo iz hrvatskog nego i iz matematike i fizike.

„Jednom, kad sam bila dežurna, ne znam što se sa spužvom dogodilo, nije je bilo, jedan je profesor upitao: Tko je dežurni? Kad sam se javila, on mi je rekao: Nosit ćeš mi travu s Grobnika pa ćeš brisati ploču. Bilo je takvih uvredljivih izjava. I zato sam danas vrlo osjetljiva na bilo kakvu diskriminaciju prema bilo kome što se tiče podrijetla, rase, boje kože, spola ili bilo čega drugog“, prisjeća se vremena kad je Rijeka bila drukčija sredina, kad je odnos grad – selo bio izraženiji.

U gimnaziji je mlada Kolinda Grabar čula za mogućnost studentske, školske, razmjene sa SAD-om. Stoga se počela pripremati kako bi, u slučaju razmjene, četvrti razred srednje škole završila tamo. I uspjela je.

Prema razmjeni, Kolinda Grabar je kao 17-godišnjakinja otputovala u Los Alamos u Novom Meksiku, gdje se upisala u četvrti razred srednje škole. Los Alamos joj je ostao u predivnom sjećanju. U tom je gradiću laboratorij u kome je napravljena prva atomska bomba. Riječ je o sredini u kojoj je velik broj istraživača, a njihova djeca, sukladno sredini, jako su ambiciozna. Kolinda je u Los Alamosu bila smještena kod obitelji visokoobrazovanih Amerikanaca – kemičarke i nuklearnog fizičara, koji su imali kćer njezinih godina.

„Mjesto nije tipično američko jer je potpuno bez kriminala. Los Alamos je prekrasna, otvorena sredina, a Novi Meksiko je predivna država. Kad sam došla, pribojavala sam se kako će me ti ljudi prihvatiti budući da dolazim iz nesvrstane, ali ipak komunističke zemlje“, prisjeća se.

Naime, sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća u SAD-u je na vlasti bio Ronald Reagan, a u SAD-u je bio izražen antikomunizam.

„Djeca u školi primila su me onako kako sam se ja ponašala prema njima. Gledali su me kao osobu, bili su otvoreni, na kraju sam shvatila da sam imala predrasude o njima. Uklopila sam se za dva-tri dana. Petkom sam jedva čekala ponedjeljak da idem u školu, koja mi je bila olakšanje nakon hrvatskih škola u kojima se inzistiralo na usvajanju podataka“, kaže Kolinda. U školi u SAD-u važan je, naime, kreativan rad, a ne formalnosti.

„Činjenica da usred školskog sata možete izvaditi naranču i pojesti je znači međusobno poštovanja između profesora i đaka. Svi su opušteni, ali se i puno radi. I svaki mi je školski odmor bio predivan: razgovarate s ljudima, idete u knjižnicu...”

No, kad je pošla u školu, zahvaljujući “felerima” u esejima koje je pisala prije dolaska u SAD, odmah su joj sugerirali da kao obvezni predmet uzme daktilografiju.

„Prvi školski dan mi je počeo tipkanjem i dobro sama to naučila, tako da mi to i sada dobro dođe.“

Htjela je slušati i američku povijest kako bi na diplomi imala otisnut “zlatni pečatić“ koji je otvarao mogućnost studija u Americi. Bez zlatnog pečata se to nije moglo.

„Uzela sam i europsku povijest jer, dolazeći iz jedne komunističke države, htjela sam vidjeti, sagledati to iz američkog kuta.”

No, kad su u školi u Los Alamosu pogledali koje je Kolinda predmete imala u riječkoj gimnaziji, osim obveznog engleskog jezika, morala je uzeti i tjelesni odgoj jer u Hrvatskoj nije imala dovoljan broj sati.

Od izbornih predmeta Kolinda je uzela i mehaniku, koja se učila tako da su učenici s nastavnikom rastavljali i sastavljali, popravljali motore u starim automobilima.

Nakon povratka iz SAD-a nostrificirala je svjedodžbu, a potom 1986. upisala engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Odluka da studira i španjolski, koji joj je u Novom Meksiku “ušao u uho“, Kolinda je donijela zato što je jednog dana htjela raditi u Ujedinjenim narodima, a španjolski je jedan od službenih jezika UN-a.

Na prijamnom ispitu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iz engleskoga je bila prva na listi, a iz španjolskoga druga. Međutim, već na početku studija jako se razočarala zbog hrvatske neorganiziranosti i nedostatka uređenog sustava, nedostatka individualnih sloboda i skrivanja iza kolektivizma.

„Došla sam iz jedne uređene sredine u kojoj su ulice čiste, doslovce se moglo jesti s njih. U kojoj svi stoje u redu, ne guraju se u autobuse, čekaju svoj red pred telefonskim govornicama, kulturno se ponašaju... U Zagrebu nije bilo tako. Onda, na fakultetu je bilo previše kampanjstva, nije bilo strukturiranog rada, raspored je bio takav da sam na fakultetu bila od osam ujutro do deset navečer s nekim stankama od po sat i pol tijekom kojih ne možete ništa. Nije bilo ni pristojne biblioteke, prostora za učenje, nego smo uvijek sjedili na stepenicama i po nekakvim kafićima“, priča Kolinda, koju je, uz ostalo, u Zagrebu prilično iznenadila i neozbiljnost nastavnika.

Međutim, kako je potkraj 80-ih godina Jugoslavija ušla u gospodarsku krizu i hiperinflaciju, a studenticu Kolindu Grabar roditelji više nisu mogli dovoljno pomagati, počela je raditi – davati sate engleskoga jezika, prevoditi i čuvati djecu kao babysitterica.

U to vrijeme, 1989., Kolinda Grabar upoznala je i budućeg supruga Jakova Kitarovića, studenta elektrotehnike, rođenog Riječanina. Njegov je otac iz Šibenika, iz nacionalno jako osviještene obitelji.

Početkom demokratskih promjena Jakov Kitarović se odmah učlanio u HDZ. Njegova se tadašnja djevojka Kolinda aktivirala i angažirala preko Akademske zajednice HDZ-a na fakultetu.

„Od Nove godine 1990. počela sam se angažirati i raditi u Akademskoj zajednici. U Mladeži HDZ-a tada sam bila zadužena za strane goste koje sam vodila okolo jer sam govorila engleski.“

Osim toga, Kolinda Grabar je kao prevoditeljica počela raditi za Filozofska istraživanja i druge nakladnike. Prevodila je na engleski te s portugalskog i engleskog na hrvatski.

Za Filozofska istraživanja prevela je s portugalskog knjigu “Optuženik Heidegger”, esej o opasnosti filozofije koju je napisao Željko Loparić, hrvatski filozof iz Brazila.

„To je bilo teško prevesti, veliki pothvat, knjiga je o filozofiji. Morala sam čitati dosta djela o Heideggeru i samog Heideggera da bih ušla u terminologiju i bit stvari. Međutim, voljela sam prevođenje, to sam radila noću, dosta sam se iscrpljivala jer je trebalo ići i na fakultet.“

Kad je Ante Čović, profesor s Filozofskog fakulteta, koji je bio jako zadovoljan Kolindinim prijevodima za Filozofska istraživanja, potkraj srpnja 1991. imenovan ministrom znanosti, tehnologije i informatike, pozvao ju je da bude tajnica u međunarodnom odjelu Ministarstva. Počela je za Ministarstvo raditi početkom 1992. preko studentskog servisa, a kad je raspisan natječaj za stalni posao, javila se na njega i dobila ga.

„Kako je bio rat, studij se malo oduljio, puno sam prevodila da ne opterećujem roditelje, a imala sam još šest ispita do kraja studija. Dvojila sam javiti se na natječaj ili ne. Kako smo moj suprug i ja išli srčano za sve što se tada događalo, zaposlila sam se u Ministarstvu. Moj je suprug imao dosta utjecaja na mene, ne samo što se tiče posla nego i odnosa prema Hrvatskoj i ostanka u Hrvatskoj. Iz toga je, vjerojatno, proizašlo naše životno partnerstvo.“

No, kako je dobro poznavala jezike, uz posao tajnice, Kolinda je počela dobivati i poslove savjetnice. Radila je puno, bila je ambiciozna i željela se dokazati, što je impresioniralo sve ministre.

Usto, položila je preostalih šest ispita i početkom 1993. diplomirala.

Kad je početkom siječnja 1993. Ivo Sanader postao zamjenik ministra vanjskih poslova, u Ministarstvo je pozvao Kolindu Grabar.

„Sanader nije imao svoj tim, trebao mu je netko u uredu. Iako sam se malo nećkala, prešla sam u MVP.

Raditi u hrvatskoj diplomaciji tih prvih godina samostalnosti, kad je postojao velik domoljubni zanos, bilo je predivno. Radili smo jako puno, od jutra do mraka, i subotom i nedjeljom. Pokatkad ne bih išla kući ni prespavati, jednostavno bih legla na kauč u uredu i odspavala do jutra. Imala sam jedan ormar na poslu, unutra sam imala čistu odjeću i cipele“, prisjeća se Kolinda Grabar-Kitarović.

Njezine bilješke iz Ministarstva vanjskih poslova koje je radila nakon susreta sa stranim diplomatima i prijevodi tih razgovora bili su omiljeno štivo predsjednika Tuđmana. Bilješke su se, kad su posrijedi bile vojne akcije, slale u Ured predsjednika jer je predsjednik Tuđman htio znati što i kako razmišljaju i govore strani diplomati.

„Kad sam upoznala Zdravku Bušić, rekla mi je: – Predsjednik Tuđman je 90-ih godina jako volio čitati vaše bilješke. Bile su zanimljive. Kad sam početkom veljače 1993. došla u MVP, brzo sam imala vatreno krštenje, u tijeku je bila akcija Maslenica. Ranom zorom me bude, dolazim u MVP i kažu: Izvoli, nazovi MUP, uzmi informacije, napiši tekst diplomatske note, pozovi na razgovor Nijemce, Francuze, Ruse, Amerikance, Britance... Bilo je jako osjetljivo, prevodila sam i onda iz tih bilješki za prijevod složila bilješke za predsjednika Tuđmana o tome što je tko rekao, što procjenjujemo, body language stranih veleposlanika itd.“, kazuje Kolinda Grabar-Kitarović.

Na kraju, Kolinda Grabar u povodu akcije Maslenica morala je napisati i vrlo osjetljivo priopćenje za medije. Morala je sastaviti isto priopćenje u kojem će se domaćoj javnosti dati do znanja da se Hrvatska vojska neće povući, a za stranu javnost i diplomatski kor da će se možda povući. Zahvaljujući odličnom poznavanju engleskoga, igrom riječi, uspjela je.

Računala je na to da će naši napraviti pogrešku u prevođenju i da će doslovno prevoditi tekst priopćenja.

„Išla sam na to i, kad sam sljedeće jutro izišla iz kuće i uzela novine, pisalo je da ćemo se eventualno povući. Rekla sam – to je to, napravila sam što sam htjela i trebala“, prisjeća se.

Kolinda Grabar u Ministarstvu vanjskih poslova zadržala se do 1997. kada je postala diplomatska savjetnica u hrvatskom veleposlanstvu u Kanadi, u Ottawi, a poslije i ministrica savjetnica.

Međutim, 2000., nakon što je na vlast došla koalicija SDP-HSLS-HSS, ministar vanjskih poslova postao je SDP-ovac Tonino Picula. Uslijedile su čistke politički nepoćudnih diplomata.

„Zovu me iz Ministarstva u Zagrebu, trebam primiti poruku na zaštićeni, crni fax. I dolazi rješenje o mom povratku u Hrvatsku u roku od pet-šest tjedana. Šokirala sam se jer sam bila trudna, a trudnoća je bila patološka. Tada sam napisala zahtjev Ministarstvu u kojem sam ih molila da me puste da rodim, nakon čega ću se vratiti u Zagreb. Međutim, oni se nisu složili. Picula je poslije tvrdio da to nikad nije došlo od njega, da su o tome odlučili drugi“, prisjeća se Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali, „crveni“ su bili neumoljivi, nisu htjeli poštedjeti trudnu ženu kojoj je povratak bio životno opasan, imala je gestozu koja se počela komplicirati.

Kako je Kolindi temeljni cilj bio zadržati trudnoću, vratila se s obitelji u Hrvatsku i otvorila bolovanje. Tada je, iz bolnice, napisala molbu za Fulbrightovu stipendiju.

„Zahtjev sam pisala rukom, a suprug je to pretipkavao kod kuće jer ja nisam smjela imati nikakvo računalo u bolnici.“

I dobila je uglednu američku Fulbrightovu stipendiju za studij međunarodnih odnosa i sigurnosne politike te otišla u SAD.

„Kad sam se vratila iz Amerike, počeli smo živjeti u Rijeci. Tamo smo kupili stan jer je suprug dobio kredit.“

No, ipak se uključila u kampanju za parlamentarne izbore 2003. Izabrana je za zastupnicu u Hrvatskom saboru.

„Baš sam, sjećam se, bojila stan kad sam dobila poziv Miomira Žužula. Pitao me što radim, a ja mu velim da farbam i prebacujem kutije po stanu. Kaže mi Žužul: Imamo mi u stranci nešto kutija za prebacivanje i nešto za farbanje. Bi li ti došla na razgovor“, prisjeća se kako je potkraj 2003. imenovana ministricom europskih integracija.

Kako je imala šestomjesečnu bebu, bilo je to za ministricu Kolindu Grabar-Kitarović fizički jako naporno i stresno. Pa ipak, iz Hrvatske je u svijet otišla slika, mnogima simpatična, ministrice koja želi održati majčinstvo i profesionalno raditi posao.

„Kad sam stupila na dužnost, šest sam mjeseci dojila dijete. Stvarno je bilo teško, pa i financijski, jer sam sva ta putovanja za supruga i dijete plaćala sama. Dosta država nam je izlazilo ususret pa bi platile putovanja na neke konferencije za nas troje. Švedska ministrica je, recimo, kad bi pozvala mene sa suprugom i djetetom, dočekala sve troje da iziđemo iz auta kako bi dijete pozdravila i zagrlila jer je to njoj bilo sjajno. To bi bilo nemoguće ostvariti bez pomoći obitelji. Moj je suprug bio asistent na Pomorskom fakultetu u Rijeci, imao je nešto slobodniji raspored. Mogu zahvaliti svojoj i suprugovoj majci koja je sada, nažalost, pokojna. Obje su dale sve od sebe da bi nam pomogle. Moja bi majka s nama živjela od ponedjeljka do petka u Zagrebu.“

A na upit zašto se posvetila diplomaciji ako je, uz malu djecu, bilo toliko naporno, Kolinda Grabar-Kitarović odgovara:

„Ako želiš promijeniti svijet, onda kreni od sebe. Počni nešto raditi!“