Miroslav Škoro rođen je u Osijeku 29. srpnja 1962. od majke Nediljke i oca Ivana. Ima mlađu sestru Vesnu. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Osijeku, a diplomirao je na Višoj građevinskoj školi. Prvu akustičnu gitaru kupio je 1983. kad je na omladinskoj radnoj akciji naplaćivao tečaj gitare.
Od 1985. godine nastupa s tamburaškim orkestrom "Slavonski bećari" koji je vodio Antun Nikolić - Tuće.
Radio je kao glazbeni urednik i novinar, bio je voditelj građevinske operative u Pivovari Osijek, a uz profesionalno bavljenje glazbom ušao je i u politiku; prvo kao savjetnik u MVP RH, potom kao generalni konzul RH u Republici Mađarskoj.
Bio je direktor Orfeja, predsjednik i izvršni direktor za reparticiju pri Hrvatskoj diskografskoj udruzi, pomoćnik predsjednika uprave Croatie records, a potom i predsjednik te predsjednik Hrvatske diskografske udruge.
Osmislio je i vodio dvije zabavno-glazbene emisije na HTV-u ("Država, selo, grad" i "Pjevaj moju pjesmu"). Redovni je član Hrvatskog društva skladatelja. Objavio devet samostalnih albuma.
Autor je jedne od najpopularnijih hrvatskih pjesama "Ne dirajte mi ravnicu". Pjesma "Sude mi", koju je otpjevao s Thompsonom, posvećena je generalu Anti Gotovini, ali nastala je kad je kamera uhvatila pogled generala Tihomira Blaškića dok su mu izricali nepravednu presudu.
- Pjesma je to za sve naše generale, za Zrinskog, Frankopana, Gupca, za sve koji su na pravdi Boga suđeni u prošlom režimum od Bleiburga do Stepinca i proljećara. Pjesma je to i za one pravednike koji su nedužni trunuli u Jasenovcu, za progonjene i suđene kroz povijest - kaže Škoro.
Tijekom jedne turneje s Bećarima po Americi, u Pittsburghu je upoznao suprugu Kim koju je ženio tri puta. Prvo vjenčanje kod matičara oboma je značilo samo papir za njegov ulazak u Ameriku. Šest mjeseci nakon prvog vjenčanja zavjetovali u osječkoj katedrali. Kad su poslije dva hrvatska vjenčanja došli u Ameriku, Emil, otac Škorine supruge Kim, upriličio je još jedno vjenčanje, za američku familiju. Sa suprugom Kim ima dvoje djece, Ivana i Matiju.
Djeca su mu bilingvalna i bikulturalna kao što mu je i brak. Zna, kaže, što znači biti stranac: Hrvat u Americi, inženjer u glazbi, Osječanin u Zagrebu, tamburaš među zabavnjacima, autor među pjevačima, pjevač među voditeljima, estradnjak među političarima.
Svojim najvećim uspjehom smatra da radi ono što voli i od toga živi. Najveća mu je tuga što roditelji nisu doživjeli da to vide. Majka Nediljka umrla je u prosincu 1997., a otac još 1986.
Škoro je 1995. ušao u diplomaciju, imenovan je prvim hrvatskim generalnim konzulom u Pečuhu, da bi dvije godine kasnije bio razrješen te dužnosti.
2007. Sanader je Škoru stavio na izbornu listu HDZ-a za IV. izbornu jedinicu. Ušao je i u Sabor, a godinu dana kasnije kandidirao se na listi HDZ-a za gradonačelnika Osijeka. Na izborima je uvjerljivo poražen.
2012. napušta politiku i vraća člansku iskaznicu HDZ-a.
– Žalosno je da se izlasku jednog običnog člana, pridaje više pozornosti nego činjenici da sam u vrijeme aktivnog bavljenja politikom svoju saborsku plaću davao u humanitarne svrhe i nakon samo osam mjeseci sjedenja u saborskoj klupi samoinicijativno vratio mandat. Nisam konzumirao ni jednu od saborskih povlastica, pa čak ni jedan putni nalog – rekao je Škoro.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dobio je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red hrvatskog trolista i Spomenicu domovinske zahvalnosti.
Škoro je prijatelj s Markom Perkovićem Thompsonom i Matom Bulićem. Zahvaljujući svojoj poslovnoj spretnosti na estradi, Škoro slovi kao jedan od najbogatijih estradnjaka u Hrvatskoj.