Orsat Miljenić

Sa svakim lijepo, ni sa kime iskreno, tako su ga okarakterizirali suradnici tijekom obnašanja diplomatske službe u Nizozemskoj. 

Rođen je 15. rujna 1968. u Dubrovniku. Njegova majka Gjeni rođena Mladinić porijeklom je iz Milne s otoka Brača. Osnovnu školu „S.S.Kranjčević“ završio je 1983. u Zagrebu. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji 1987. godine. Na Pravnom fakulteu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1993. Slijedeće tri godine bio je znanstveni novak, asistent, na Katedri za radno i socijalno pravo na tom fakultetu.

Magistrirao je 1994. na Srednjeuropskom sveučilištu u Budimpešti, u Mađarskoj, iz međunarodnog trgovačkog prava. Taj fakultet ima akreditaciju u SAD-u pa mu je diplomu izdao New York State University. 

Sudionik je Domovinskog rata u pričuvnom sastavu MUP-a te 2. gardijske brigade.

U Ministarstvo vanjskih poslova prelazi 1996. na poslove savjetnika. Potom odlazi u hrvatsko veleposlanstvo u Nizozemskoj gdje je bio u statusu III. tajnika. Završio je Diplomatsku akademiju. Ljeta je provodio u Milni, često je tada posjećivao Ivicu Račana koji je imao kuću za odmor u obližnjim Pučišćima. 

Vraća se u Hrvatsku nakon dolaska SDP-a na vlast 2000. kada  postaje predstojnik vladinog Ureda za odnosa s međunarodnim kaznenim sudovima; s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ). Te godine je položio pravosudni ispit. Nije član SDP-a. 

Zajedno s Ivom Josipovićem i Ivanom Šimonovićem, svojim profesorima s fakulteta tijekom studija, sudjelovao je u radu na hrvatskoj tužbi protiv Srbije za genocid pred ICJ-om. Surađivao je tada s odvjetnikom Antom Nobilom, braniteljem generala Tihomira Blaškića.

Iz njegovog Ureda je u Haag proslijeđen tzv. MUP-ov izvještaj o Ahmićima u kojem se tvrdilo da Blaškić nije bio na sastanku kada je dogovoren napad na to mjesto već da je zapovijed izdao Dario Kordić.  

Carla del Ponte je poslije u svojoj knjizi napisala da je taj izvještaj lažan ali da je tužiteljstvo to kasno saznalo. 2002. odlazi iz tog ureda. Račan  ga je postavio najprije za pomoćnika a potom zamjenika ministra europskih integracija Nevena Mimice. S dolaskom Ive Sanadera i HDZ-a na vlast 2003. odlazi iz državne službe. Rekao je da za njega tamo više nije bilo mjesta. Nije se vratio ni u Ministarstvo vanjskih poslova. 

Najprije radi u odvjetničkom uredu Vesne Albaburić. Potom otvara svoj ured. Dobio je zastupanje Europapress holdinga, bavio se trgovačkim i kaznenim pravom. Naplaćuje ovrhe u ime velikih kompanija. Zastupao je VIPnet kao ovrhovoditelja u šestini svih njihovih ovršnih predmeta što je oko deset tisuća ovršnih predmeta samo od te tvrtke. Te godine je u imovinskoj kartici prijavio plaću od 50 tisuća kuna neto. 

Nakon pobjede SDP-a na parlamentarnim izborima 2011. postao je ministar pravosuđa u vladi Zorana Milanovića. Za privremenog preuzimatelja svog odvjetničkog ureda postavio je Vesnu Alaburić. Jedan od prvih poteza njegova ureda bilo je ukidanje javnih ovršitelja koji su trebali početi djelovati prema zakonu usvojenom od prethodne vlade. Iz Hrvatske udruge javnih ovršitelja optužili su ga za sukob interesa i pogodovanje odvjetničkom lobiju, što je bio i sam.

2013. branio je tzv. lex Perković, zakon kojim se vremenski ograničio Europski uhidbeni nalog na djela počinjena nakon kolovoza 2002. U rujnu te godine se u Bruxellesu dogovorio s europskom povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding o povlačenju tog vremenskog ograničenja.

„Ukidanje vremenskog ograničenja koje je onemogućavalo primjenu europskog uhidbenog naloga na djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. omogućit će da se europski uhidbeni nalog primjenjuje na sva kaznena djela, neovisno o datumu počinjenja“, rekao je u Bruxellesu. 

Oženjen je, ima troje djece. U Zagrebu ima dva stana, jedan od 100-tinjak kvadrata u kojemu živi i drugi od 50. Vlasnik je poljoprivrednog zemljišta na Braču, vozi automobil Renault Espace. Ima brod dužine osam metara u Milni na Braču. U slobodno vrijeme bavi se sportskim aktivnostima. Voli planinariti.