Pero Kvrgić rođen je u Moravicama, 4. ožujka 1927. godine od roditelja Julijane i Milana. Išao je u nekadašnju zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu. U djetinjstvu je želio biti liječnik, pilot, vatrogasac.
– Kad se zapalilo cijelo selo, išao sam gledati vatru i zamišljao sebe kao vatroga sca. Želio sam biti i pilot pa sam slagao sanduke jedan na drugi, penjao se i padao s njih. Ali i onda sam glumio. Svirao sam violinu, s desetak godina kao amater igrao u nekim dječjim komadima – govori Kvrgić.
No, kad je počeo Drugi svjetski rat, imao je samo 14 godina, a oca su mu ubili ustaše. Kako su se u Moravicama, stalno mijenjale vojske, pero Kvrgić je 1944. i sam otišao s partizanima. Sa sedamnaest godina se pridružio partizanskim kazališnim skupinama "Ivan Goran Kovačić" i "August Cesarec".
– Ljeti smo spavali na otvorenome, a zimi po nekim štagljevima. Stalno smo trčali, navlačili neprijatelje na sebe pa im bježali. Posebice kad bi došli tenkovi. Imao sam neku talijansku pušku, ali nikad nisam opalio ni metka. Čak ni za probu – prisjeća se.
Svog velikog prijatelja, pokojnog kolegu Bobija Marottija, upoznao je nakon rata. Ivana Gorana Kovačića, govori, ubili su prije nego što su se upoznali, a samo je on iz svoje partizanske postrojbe postao glumac.
Nakon završetka rata upisao je glumačku školu u kojoj je pjesnik Drago Ivanišević bio direktor, a profesori Soljačić, Kombol, Strozzi i drugi.
– Tad smo se prvi put susreli s tako pametnim, učenim ljudima. Kad smo završili školu, počeli smo 1950. raditi u Studiju HNK, i tek nakon dvije godine prešli u veliko kazalište HNK. Studio je vodio Tito Strozzi, a igrali su mladi ljudi. Strozzija su sumnjičili da je šurovao s NDH, dosta su zazirali od njega i potjerali ga da glumi u Rijeci – prisjeća se Kvrgić.
Priča za sebe da je kao glumac zamalo dobio otkaz. Kako je dobro odigrao ulogu sitnog lopova, ondašnji intendant Mirko Božić mu je rekao: “Kume, dobro si to odigrao. Sitni, mali lopov spasio te od otkaza”.
No, kad su Mladen Škiljan i Kosta Spaić poveli skupinu mladih glumaca koji su željeli novi teatar, nagovorili su Branka Gavellu da bude redatelj. Tako je nastalo Zagrebačko dramsko kazalište, današnja Gavella.
– Poštovali smo Gavellina načela: da igra bude kolektivna, da nema malih uloga, odnosno da su jednako važne male i velike, željeli smo otvoreno kazalište novih izraza – priča Kvrgić.
U upravi HNK tada su govorili su da se “skupio nakot mladih goluždravaca". Glumci HNK su se bunili jer su im mlađi kolege preoteli i prostor Frankopanskoj ulici.
Nakon što se posvađao u zagrebačkog Dramskom kazalištu, ponovno se vraća u HNK Zagreb, u čijem anasmblu ostaje do umirovljenja.
Glumio je u svim većim hrvatskim kazalištima, skupinama i festivalima. Igrao je Kvrgić klasična i suvremean djela, no treba izdvojiti likove iz dramskih djela Marina Držića.
Jednu od ponajboljih uloga Kvrgić je ostvario u predstavi “Patnje gospodina Mockinpotta”, koja je odigrana više od sto puta.
Odigrao je više od 180 različitih uloga: Pomet, Dundo Maroje, Harpagon, Sganarelle, Pathelin, Nemoćnik, Lear, Stilske vježbe, Mochinpott, Janez, Kir Janja, samo su neki od njih. Igrao je u desetak filmova, nekoliko TV drama i u brojnim radiodramama.
Stilske vježbe Raymonda Queneaua u režiji Tomislava Radića, skupa s Lelom Margitić najdugovječnija je predstava na svijetu koja je ušla i u Guinnessovu knjigu rekorda. I danas je, kaže Kvrgić, sve generacije prihvaćaju, svaka je izvedba puna.
Predstava je premijerno prikazana 19. siječnja 1968. godine i od tada je konstantno na repertoaru, oborivši sve hrvatske rekorde.
Pero Kvrgić svoje kolumne, također pod imenom Stilske vježbe, piše u Vijencu od 2000. do 2002. godine, a knjiga tih kolumni izdana je 2004. Nastupao je i u nizu televizijskih i igranih filmova. Ali, nikad nije pristao snimiti ni jednu reklamu.
Pero Kvrgić dobio je i brojne nagrade, među kojima nagradu Vladimir Nazor za životno djelo i nagradu Dubravko Dujšin, nagrade Grada Zagreba, Grada Dubrovnika, Sterijinog pozorja, sarajevskih Malih scena, Orlanda, Tita Strozzija, Nagrade kritike, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade Eleonora Duse, Marula itd. Počasni je građanin grada Kastva.
Godine 2006. predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom Kneza Branimira s ogrlicom za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine, dobio je vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.
– Čak mi i smeta to veliko poštovanje, preveliki obziri prema meni. Osjećam se kao institucija pa me često zato bude sram – kaže Kvrgić.
Njegova kći, Ana Kvrgić i supruga Nevenka Stipančić također su glumice.