Hrvatski rukometaš Petar Metličić rođen je u Splitu, 25. prosinca 1976. od majke Anke i oca Jurja. Od kada zna za sebe htio je biti sportaš. Škola mu je oduvijek bila u drugom planu.
Sportske je gene naslijedio od oca, koji je svojedobno bio kapetan kuglačke državne reprezentacije gluhih u bivšoj Jugoslaviji. Niti Petar niti njegova mlađa sestra Slavica, diplomirana pravnica, nikada nisu osjetili da su uskraćeni zato što su im oba roditelja gluhi.[PHOTOS]
- I otac i majka dobro govore jer su se rodili zdravi. Mama je sluh izgubila nakon što je u šestoj godini preboljela meningitis, a otac kao petnaestogodišnjak, nakon jedne nezgode u moru. Dok je, naime, ronio oko Splita, u blizini je eksplodirao dinamit - priča Metličić.
U rukomet je mladog Petra Metličića gurnuo nastavnik tjelesnog iz Osnovne škole “Mertojak”. On ga je poslao da trenira u RK Split jer se u školskoj sportskoj sekciji najviše iskazao u rukometu. Od lopte je počeo zarađivati sa 16 godina. Iz RK Split prešao je u RK Metković.
Bio je član hrvatske reprezentacije od 1997. No, prvu priliku da zaigra za nacionalnu vrstu dobio je tek 2001., u Francuskoj, gdje su na Svjetskom prvenstvu dogurali do osmine finala.
Od 2003. godine sudjelovao je na svim velikim natjecanjima Hrvatske reprezentacije i osvojio mnoge medalje, a 2004. je dobio Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar".
Kapetan zlatne momčadi s reprezentacijom je osvojio sve što se osvojiti dalo – zlatne medalje na Olimpijadi u Ateni 2004., na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. i Mediteranskim igrama u Tunisu 2001., a nedostaje mu samo zlato s europskih prvenstava. Od lijepih trenutaka s reprezentacijom najradije se sjeti Olimpijade u Ateni 2004.
- Ništa se ne da usporediti s olimpijskom medaljom, pogotovo kad je ona zlatna.
Sjećam se kako sam šetajući olimpijskim selom nakon pobjede bio ushićen što sam dio sportske elite koja se ondje okupila - kaže Petar.
Odluku o povlačenju iz nacionalne vrste 2009. priopćio je izborniku Lini Červaru i svojim suigračima, a oni su vijest, dakako, primili s negodovanjem.
Nakon tri godine u Leonu na sjeveru Španjolske, 2010. Metličić odlazi u Ciudad Real, a potom prelazi u Celje. U ožujku 2012. godine prešao je u francuski Montpellier, zamijenivši ozlijeđenog slovenskog igrača Vida Kavtičnika.
Prijatelj je s dečkima starije garde – Igorom Vorijem, Blaženkom Lackovićem, Davorom Dominikovićem i Ivanom Balićem s kojim je zajedno igrao u RK Split i u Metkoviću. Neko vrijeme s Ivanom Balićem je igrao u Španjolskoj, ali u različitim klubovima. U Splitu su osnovali rukometnu akademiju Balić – Metličić za dječake od 8-13 godina.
Suprugu Katiju petar Metličić je upoznao je preko zajedničkih prijatelja, na Rivi, potkraj devedesetih, a vjenčali su se u lipnju 2001. Petar je tada već igrao za metkovski rukometni klub, pa su u Metkoviću proveli prve godine braka. Katija ga je uvijek pratila na svim putovanjima, a preuzela je i brigu o sinovima Juri i Roku. Nikša Kaleb s kojim je Metličić prijatelhj je Jurin krsni kum.