Rođen je 30. siječnja 1954. u mjestu Karač kod Vučitrna na Kosovu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Vojnu akademiju smjer topništvo pohađao je u Beogradu. Nakon diplomiranja 1976. raspoređen je na službu u JNA u Rogoznicu (Zečevo) kod Šibenika.
Brzo je napredovao u službi. Na takmičenjima u topništvu bio je među prvima. Uskoro je postao obavještajni časnik, tzv. bezbjednjak. Nakon kosovskih nemira, dobio je zadatak da u vojarni gdje je djelovao otkrije iredentičku grupu.
Od njega je to zatražio Ljubiša Beara, tadašnji prvi obavještajac Vojno pomorske oblasti, a kasnije glavni obavještajni oficir Ratka Mladića, optužen i osuđen zbog masakra u Srebrenici. Kad je Ademi to odbio, 1986. pozvali su ga u zgradu Banovine u Split gdje je tada bilo vojno sjedište. Tri dana i noći su ga ispitivali. Za to vrijeme Beara je pokušao njegovu suprugu Anitu okrenuti protiv njega.
U studenom 1986. pozvali su ga kao svjedoka u vojarnu Viktor Bubanj u Sarajevu. No, ubrzo je postao optuženi. Bio je u pritvoru šest mjeseci. Optužen je zajedno s još devetoricom kolega za osnivanje ilegalnih terorističkih grupa s namjerom rušenja političkog poretka. Branio ga je odvjetnik Zijad Hadžimuratović. Osuđen je na tri i pol godine zatvora.
Na Vrhovnom vojnom sudu presuda je poništena i predmet vraćen na ponovni postupak. Ademi je pušten na slobodu nakon deset mjeseci pritvora. U novom postupku osuđen je na onoliko koliko je bio u pritvoru. Vraćen je na posao, žalio se na drugu presudu. Sudsku trakavicu prekinuo je raspad SFRJ.
Dok je još radio u JNA 1990., počinje ilegalno raditi za hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova na organiziranju Zbora narodne garde. Imao je iskaznicu na ime Ivo Mikulandra. U lipnju 1991. Pretpostavljenima u JNA napisao je pismo da se više ne misli vraćati na posao. Priključio se Hrvatskoj vojsci. Tri mjeseca kasnije, zapovjedao je topništvom koje je zaustavilo srpske snage kada su već bile kod šibenskog mosta.
28. svibnja 1992. postao je brigadir Hrvatske vojske. Sudjelovao je u operaciji Maslenica. 1993. imenovan je za zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić. Na toj poziciji bio je u vrijeme operacije Medački džep. Zbog pritiska međunarodne zajednice koja je prijetila sankcijama zbog počinjenih zločina u toj akciji, smijenjen je s te dužnosti potkraj 1993.
Međutim, tijekom 1994. i 1995. sudjelovao je u svim važnijim oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske, od onih pri zauzimanju Dinare i Šatora u BiH, preko Oluje do završnih akcija hrvatskih snaga Maestral i Južni potez koje su dovele do kraja rata i Daytonskog sporazuma. Iz rata izlazi s činom generala Hrvatske vojske.
Haaški sud je 21. svibnja 2001. podigao optužnicu protiv njega zbog sumnje da je odgovoran za zločine u akciji Medački džep. 25. srpnja te godine predao se Haaškom sudu, 2002. je pušten na slobodu uz obvezu da ne ometa sudski postupak. 2005. je Haag taj proces, u kome je još bio optužen i general Mirko Norac, prepustio hrvatskom pravosuđu. 30. svibnja 2008. oslobođen je svih optužbi.
Tijekom tog suđenja javnost je upoznala i njegovu suprugu Anitu koja je često medijski istupala braneći supruga. Činila je to i 1986. kada je bio u pritvoru JNA. Tada je pisala svim državnim institucijama, prijetila da će pozvati inozemne novinare kako bi se upoznali s montiranim procesima u SFRJ. Upoznali su se odmah nakon Ademijog dolaska na dužnost u Rogoznicu, na druženjima vojske i omladine 1976. u kuli u mjestu Marina. Oženili su se godinu dana kasnije. Dobili su dvije kćeri, Valentinu i Afroditu. U početku su živjeli u Rogoznici, a poslije su dobili stan u Šibeniku.
Dobitnik je brojnih državnih odličja: Reda kneza Domagoja s ogrlicom, Reda bana Jelačića, Reda hrvatskog trolista i Reda hrvatskog pletera. Danas je u mirovini.