Hrvatski filmski redatelj Rajko Grlić rođen je u Zagrebu, 2. rujna 1947. godine od majke Eve i oca Danka, marksističkog filozofa, koji je rođen u Gračanici, BiH, 1923., ali s eobitelj 1931. Preselila u Zagreb. Mati Eva,djevojačkog prezimena Izrael, je bila novinarka i spisateljica iz sarajevske židovske obitelji. Rođena je 1920. U Budimpešti, a djetinjstvo i mladost provela u Sarajevu. U Zagrebu je živjela od 1938. Rajkovi roditelji, Danko i Eva Grlić su nakon 1948. kao informirovci završili na Golom otoku. Nakon zatvora, imali su problema, međutim, poslije su rehabilitirani. Danka je Krleža zaposlio u JLZ-u, a Eva se nastavila baviti novinarstvom.
Njihov sin Rajko se počeo posve slučajno zanimati za film. Imao je strica, koji je kao farmaceut radio u UN-u u Ženevi te je iz zabave snimao filmove. Od njega je Rajko u 15. godini za Božić dobio prvu kameru i od tog dana se samo time bavi.
Iako je počeo studirati filozofiju, zanimao ga je samo film. Kako je na jednom festivalu amaterskog filma glavnu nagradu podijelio s Lordanom Zafranovićem, prišao im je Zlatko Sudović koji je radio u Ministarstvu kulture i rekao: “Dečki, ako položite prijemni u Pragu, ova nagrada vam može donijeti stipendiju.” To se i dogodilo.
Režiju igranog filma diplomirao je u klasi profesora Elmara Klosa 1971. g. na FAMU u Pragu.
Njegov prvi scenarij „Kud puklo da puklo“ tadašnji producent Jadran filma Sulejman Kapić 1973. je bacio kroz prozor, ali je film ipak snimio kao kocenarist i redatelj. Kad je prikazan u Puli, film je bio izviždan.
Samo koju godinu kasnije s filmom “Bravo maestro” Grlić je završio u Cannesu.
Kao redatelj i koscenarist potpisuje i dugometražne filmove Samo jednom se ljubi (1981.) , U raljama života , Za sreću je potrebno troje , That Summer of White Roses, Čaruga , Josephine i Karaula. A film Novo, novo vrijeme s Igorom Mirkovićem bio je pokopan od kritičara.
Film “Samo jednom se ljubi”, koji je Grliću donio slavu, bio je zabranjen, kao i njegovo prikazivanje u Cannesu. Film je, naime, bio sniman dok je Tito bio živ, a završen kad je Tito umro. Politička situacija u SFRJ bila je napeta i svi koji su nešto odobravali živjeli su u strahu. Zato je Grlić potajno napravio dvije kopije filma: kroz knjige Jadran filma se provela samo jedna, a drugu je preko jedne stjuardese prošvercao u Pariz k sestri.
Budući da je to bio prvi jugoslavenski film u kojem je glavni lik policajac radio stvari koje ne bi trebao raditi, komunisti su to doživjeli kao atak na sebe. Negativ su zaključali, a Grliću i producentu Kapiću je rečeno da se ne udaljavaju iz Zagreba.
Kad su Grliću iz Cannesa javili da mu je film ušao u službeni program festivala, imao je dva mjeseca da dobije zeleno svjetlo za prikazivanje u Cannesu ili da se film prikaže bez imena zemlje, uz objašnjenje da je u Jugoslaviji zabranjen. No, Semka Sokolović-Bertok uspjela je organizirati projekciju filma na jednoj kartaškoj igri. Dovela je komunističke političare koji su igrali bridž. Među njima je bio i Račan, koji je tada bio šef Ideološke komisije CK SKH.
-Račan me odveo u šetnju i dao mi zeleno svjetlo, a s njim sam se uspio i pogoditi: nudio mi je Cannes, ali bez kina. Zatim je nudio kino Triglav, tri dana. Nisam se dao i na kraju mi je rekao: “Dobro, kino Zagreb, sedam dana. Ali zaboravi nagrade u Puli - pričao je Grlić.
Nagradu za film Grlić nije dobio, ali je film u kinu Zagreb igrao dva mjeseca, vidjelo ga je sto tisuća gledatelja.
Nakon što je završio snimanje filma “Čarugu” (1991.), Rajko Grlić dobio je najveću američku stipendiju Fulbright na University of California u Los Angelesu, gdje je kao gost na tom sveučilištu prikazivao svoje filmove, držao predavanja i radio sa studentima. Istovremeno je gostovao na još nekim sveučilištima pa su mu ponudili da dođe raditi na NYU Tisch School of Art - tada vjerojatno najbolju filmsku školu u SAD-u.
Grliću se činilo da nema smisla tamo ostati i vratio se. 1993. s obitelji je ipak otišao u New York, gdje je na poslijediplomskoj školi vodio Majstorsku radionicu režije na prvoj godini.
Grlić je, uz ostalo, napisao, režirao i producirao interaktivnu filmsku školu: "How to Make Your Movie - An Interactive Film School" za koju je dobio osam međunarodnih nagrada uključujući i Grand Prix New Yorka za najbolju svjetsku multimediju 1998.
Držao je predavanja i radionice na preko trideset sveučilišta diljem Europe i Amerike.
Danas je umjetnički direktor Motovun Film Festivala, član Europske filmske akademije, Društva hrvatskih filmskih redatelja i Američke scenarističke akademije.
Za svoj rad nagrađen je između ostalog i Nazorovom nagradom, nagradom za životno djelo grada Denvera (USA) i titulom počasnog građanina Montpelliera (Francuska).
Rad na televizijskoj seriji Srđana Karanovića "Grlom u jagode" donio mu je desetak uglednih međunarodnih nagrada.
Jugoslovencina. Tocka.