Slavko Linić

Rođen je 19. rujna 1949. u mjestu Mikelji, na Grobinštini pored Rijeke. U školu je svakodnevno putovao prigradskim autobusom u Rijeku. Zajedno s osnovnom završio je i sedam razreda glazbene škole, svirao je harmoniku. Pohađao je srednju ekonomsku školu u Rijeci. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu 1973.

Tijekom studija honorarno je zarađivao radeći kao vozač rent-a-cara za ljubljansku Avtotehnu. Nakon diplome odlazi na odsluženje vojnog roka u Leskovac. Regrutiran je kao kuhar, ali je ubrzo postao „ćato“ a na kraju je primljen i u Savez komunista. Po povratku se zaposlio u brodogradilištu Viktor Lenac kao voditelj pogonsko-materijalnog knjigovodstva.

Nakon dvije godine prelazi u Gradšped na mjesto financijskog direktora. Potom, 1979. prelazi u Kvarnertrans a iste godine postaje direktor financijsko-računovodstvene službe u Rafineriji nafte Rijeka koja je bila u sklopu Ine.

Taj posao je obavljao do 1990.  Linić je  u međuvremenu  izvrijeđao potpredsjednika savezne vlade u Beograde Janeza Zemljarića zbog odluka da se skupa iranska nafta prodaje po limitiranim cijenama zbog čega je Ina gomilala gubitke.

Kažu da je usred sastanka izgubio živce, kada nisu htjeli popustiti, počeo bacati pepeljare, razbijati stolce i na kraju im rekao kako „sa svinjama u Vladi više ne želi razgovarati“. Na kraju je tužio saveznu vladu. Epilog tog incidenta bio je prijedlog da ga se 1990. izbaci iz Saveza komunista. Odluka nije provedena zbog raspada države. Revoltiran ali i pod pritiskom, te 1990. odlazi iz Rijeke i prelazi u Ljubljanu gdje radi u poduzeću za ekonomsko-financijski inženjering. Tamo ostaje samo tri mjeseca.

Na prvim izborima nije uopće glasovao. „HDZ me nije privlačio, a kako mi Partija nije ostala u dobrom sjećanju, ni njoj nisam htio dati svoj glas“, kazao je.

Nakon tih izbora tadašnji predsjednik Skupštine općine Rijeka Željko Lužavec poziva ga da preuzmje mjesto predsjednik Izvršnog vijeća (riječke vlade).  Najprije je otpustio 30 posto zaposlenih, sve nekretnine na gradskom području uknjižio je u korist Grada Rijeke.

Dugo je i uporno pregovarao s generalom JNA Marijanom Čadom o odlasku JNA iz Rijeke. Kada komunalci zbog straha od vojnih straža nisu htjeli, sam je uzeo kliješta, uskočio u šaht i isključio vodu jednoj vojarni JNA. Sukobio se s tadašnjim šefom regionalnog kriznog štaba Milom Bjondićem,koji je ubrzo rasformiran. Od riječkih poduzeća prikupio je novac i otišao u Ljubljanu kupiti oružje za obranu Hrvatske od Janeza Janše. Kada su oklijevali isporučiti ga, pravdajući se embargom protiv Hrvatske, sam je otišao u Janšin ured i izazvao svađu u kojoj se prijetilo i pištoljima.  

Kada su mu novac vratili u koferu punom  odgovorio je da nisu „trgovci konjima“ i neka mu novac pošalju na račun.

Poslije će reći kako je „imao sreću što tada nije likvidiran“. Novac je na kraju završio u Finskoj odakle je na kraju dobio granitne ploče. Njima je popločan riječki Korzo 1993. usred rata. Tvrdilo se da su radioaktivne, ali to nije dokazano. Te godine posvađao se i s Lužavcem, koji ga je doveo na mjesto predsjednika Izvršnog vijeća. Umjesto njega je 1993.

Izabran za riječkog gradonačelnika gdje ostaje do 2000.

1997. je izabran za saborskog zastupnika. Na svim kasnijim izborima redovito je biran u Sabor. Nakon pobjede koalicije predvođene SDP-om 2000. u vladi Ivice Račana postao je potpredsjednik zadužen za gospodarstvo. Uz njega su se vezale i mnoge afere. Riječke „Tržnice“ dao je u koncesiju poduzetniku Ivanu Franoliću koji je poslije postao vlasnikom velikog dijela riječkih hotela.. Inin pomorski servis koji je imao koncesiju na prijezov nafte Jadranu prodan je Marplovu, poduzetnika Ante Marasa.

Bio je potpredsjednik Račanove vlade koja je državnim novcem spašavala privatno brodogradilište Viktor Lenac, kojemu je vlasnik bio njegov kum Damir Vrhovnik.

Optuživalo ga se da je dubrovački hotel „Excelsior“ po višestruko nižoj cijeni od drugog ponuđača prodao Goranu Štroku, poduzetniku bliskom SDP-u. Njegovo ime spominje se i pri usponu Roberta Ježića, riječkog poduzetnika koji je kupio Dioki u vrijeme dok je Linić bio šef Nadzornog odbora Ine.

Nakon pobjede Kukuriku koalcije 2011. posao je ministar financija u vladi Zorana Milanovića. U njegovu mandatu privatizirana su hrvatska brodogradilišta. Proveo je projekt fiskalizacije u ugostiteljstvu i obrništvu kako bi spriječio utaju poreza. Htio je uvesti porez na nekrenine, ali u tome zasad nije uspio. Dragan Kovačević iz HNS-a, njihova koalicijskog partnera, prigovorio mu je da vodi zastarjelu ekonomsku politiku jer  „trideset godina nije pročitao nijednu knjigu“.

Sredinom 2013. bivša tajnica Ante Marasa optužila ga je da je primio mito nakon privatizacije tog poduzeća. Igronirao je tu optužbu. 2010. je Tomislav Karamarko kao šef policije pokrenuo istragu protiv njega zbog navodnog nestanka novca namijenjenog obrani Hrvatske.

Karamarka je redovito u medijima nazivao „špijunčinom“, a bio je razočaran ponašanjem Olivera Grbića, tadašnjeg ravnaelja policije, skojim je inače „godinama kartao“.

Povezuje ga se i s usponom riječkog poduzetnika Joze Kalema, koji se bavi trgovinom naftnim derivatima. Njihove supruge su školske kolegice. Linić se razveo od prve supruge devedesetih. Oženio se s pravnicom u riječkom poglavarstvu Ksenijom Čule.

Nema djece, ima posinka.

Od imovine ima samo pola broda. Radi se o jahti koju je svojedobno kupio od Roberta Ježića. Supruga mu ima dva stana u Rijeci, pola kuće u Kraljevici i polovicu spomenute jahte. Ljeti 2013. išao je na sedmodnevno krstarenje s obitelji poduzetnika i prijatelja Joze Kalema.

Hobi mu je kartanje, voli voziti automobile, nema osobnog vozača.