Veljko Kadijević

Rođen je 21. studenog 1925. u mjestu Glavina Donja kod Imotskog.  Dijete je miješanog braka. Otac Dušan bio je Srbin a majka Janja rođena Patrlj, Hrvatica.

Partizanima se bio priključio 1942. kada se u Imotskom formirala 9. partizanska divizija. Dok je ta postrojba išla prema Vrgorcu, pobjegao je, vratio se kući.

U zimu 1943. priključio se partizanskom odredu „Josip Jurčević“ na Biokovu. Uskoro je postao član Politodjela 19. sjevernodalmatinske brigade, a potom oficir u štabu 25. dalmatinske divizije. Bio je pomoćnik političkog komesara Prve dalmatinske udarske brigade. Istu dužnost obavljao je i u 26. dalmatinskoj diviziji.  

Po završetku Drugog svjetskog rata nastavio je službu u JNA. Završio je Višu vojnu akademiju i Ratnu školu, bio je predavač na vojnoj akademiju, načelnik korpusa, pomoćnik zapovjednika armije. Od 1958. do 1962. radio je u Prvoj upravi Generalštaba JNA u Beogradu, organizacijskoj jedinici jugoslavenske vojske zaduženoj za izradu ratnog plana, zajedno s Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem. 1963. završio je u

Sjedinjenim Državama Koledž za zapovjednike i generale (US Army Command and General Staff College).

Od 15. svibnja 1988. do 8. siječnja 1992. bio je savezni sekretar za narodnu obranu SFRJ, u vladi Ante Markovića. Tijekom raspada SFRJ stao je na stranu srbijanskog čelnika Slobodana Miloševića.

Zapovijedao je i imao nadzor nad postrojbama JNA i Teritorijalne obrane tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991., tako i napadima na Vukovar i Dubrovnik.

Nakon okupacije Vukovara koji je pao nakon tromjesečne opsade, gdje su počinjeni masovni zločini, odlikovao je oficire JNA koji su vodili tu operaciju, Milu Mrkšića i Veselina Šljivančanina. U Beogradu je 1993. objavio knjigu „Moje viđenje raspada – vojska bez države“.

Zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, protiv njega su podignute tri optužnice. Prva pred sudom u Bjelovaru 1992., druga pred sudom u Vukovaru 2002. i treća pred sudom u Osijeku 2006.

Hrvatska je za njim bila raspisala tjeralicu. Haaški sud nikada protiv njega nije podigao optužnicu.

Beograd je napustio 2001. Ruskim medijima je kasnije objasnio da je u proljeće 2001. na vrata njegova stana pokucao kurir iz mjesnog ureda Haaškog suda i donio mu poziv za sud na kojem je trebao biti svjedok.

Nije mu otvorio vrata, nego je već sutradan kupio avionsku kartu za Moskvu i odletio u Rusiju. „Iz Beograda sam otišao ne zbog hrvatske optužnice, nego zato što ni po koju cijenu nisam htio ići u Haag“, objasnio je.

Bio je u prijateljskim odnosima s ruskim generalom Jazovim kojega je 1991. pokušao nagovoriti da podrži vojni udar u tadašnjoj SFRJ. Nije dobio potporu za to. Poslije je prodao svoj dio vile na Dedinju gdje je stanovao. U Moskvi je u prvo bio vrijeme bio inkognito. Mediji su spekulirali da je otišao u SAD kao savjetnik Amerikancima koji su tada vodili rat u Iraku protiv Sadama Huseina, što je poslije kategorički odbacio.

U Moskvi je 2007. izdao knjigu „Kontraudar“ u kojoj je iznio tvrdnju da su mu Stjepan Mesić i Ante Marković još 1990. predlagali da uhiti Tuđmana i Miloševića. „Mesić je preko Ante Markovića htio uvući mene i Armiju u svrgavanje Tuđmana, koji je, po njegovu mišljenju bio apsolutist, i na čelo Hrvatske postaviti sebe“.  Mesić je odbacio te tvrdnje nazivajući ih „imbecilnima“.

Kadijević je potom dao intervju hrvatskim medijima u kojem je potvrdio da živi u Moskvi. Nijekao je svoju odgovornost za ratne zločine. Nakon toga je Hrvatska zatražila njegovo izručenje. Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je 13. kolovoza 2008. potpisao ukaz kojim mu je dodijeljeno rusko državljanstvo.

U braku sa suprugom Ozrenkom, koja je umrla,  ima kćer jedinicu Mirjanu, udatu za bivšeg nogometaša Crvene zvezde i trenera Obilića Stanislava Karasija.  Kadijević ne dolazi u Beograd. „Sve dok Srbijom faktički vlada američki veleposlanik, nemam tamo što raditi“, objasnio je ruskim novinarima. U Moskvi ga posjećuju kćerka, zet i unuka Adela.