Od 2002. godine profesor emeritus na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, hrvatski književni teoretičar, germanist, povjesničar i muzikolog Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini. Tu je završio osnovnu školu, a gimnaziju pohađao u Virovitici i Osijeku.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine završio je Studij germanistike i kroatistike, odnosno jugoslavistike, a germanistiku i muzikologiju studirao je i u Göttingenu 1952/53. i 1955/56 školske godine. Potom je 1959. doktorirao, a od 1971. do umirovljenja 1999. bio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu redoviti profesor njemačke književnosti.
Redoviti je, istina – tek od svibnja 2012. godine, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - Razreda za književnost, inozemni član Saske akademije u Leipzigu i član Znanstvenoga društva Academia Europea u Londonu.
Odlikovan je 1988. Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke.
Od 1985. do 2005. bio je glavni urednik časopisa Umjetnost riječi. Član je savjeta časopisa Germanistik i Text und Kontext. Dobitnik je brojnih hrvatskih i inozemnih nagrada.
Jedan je od najznačajajnijih hrvatskih intelektualaca našega doba, a njegove su knjige obvezna lektira na mnogim stranim sveučilištima. Zasnivaju se na golemoj znanstvenoj i općekulturnoj temeljitosti.
Objavio je 20-ak stručnih knjiga na hrvatskom i njemačkom jeziku, mahom s područja njemačke književnosti, kroatistike i muzikologije.
Među njima su kapitalna djela - Od Bacha do Bauhausa (velika sinteza povijesti njemačke kulture, izdana 2006. godine), Majstori europske glazbe (2009) i Prošlost i budućnost 20. stoljeća (2010).
Zamalo sve svoje knjige posveto je supruzi Cvijeti, oboljeloj od Alzheimerove bolesti.
I u kasnom životnom dobu objavljuje knjigu za knjigom. U ovo je desetljeće ušao sa SMS esejima, u kojima se osvrće na svoje odrastanje, na njih se nastavila isto tako zamalo beletrističko-esejistička knjiga o sadašnjosti Filozof igra nogomet, a u 2013. godinu ušao je objavom djela Europski duh - Zapisi 2011-2012.
Njegovi životni uzori su majka Njemica, djed također Nijemac i baka s majčine strane.
Zaslužni su za njegovu sveopću naobrazbu, sklonost glazbi i književnosti.
Djed Georg Justh, protestantski pastor, najzaslužniji je za njegovu sklonost prema glazbi, umjetnosti i književnosti. Kaže da mu je majka dala temeljnu poduku iz klavira, a baku s majčine strane slušao je u crkvi kako svira Bacha. Djed, kojem će kasnije posvetiti svoju povijest njemačke kulture Od Bacha do Bauhausa, imao je veliku biblioteku, od Biblije do Thomasa Manna. Za nabavu novih dječjih knjiga brinula je majka.
Kao dječak čitao je ponajviše njemačka djela ili njemačke prijevode francuskih i engleskih pisaca. Hrvatsku književnost otkrio je kao gimnazijalac.
Živio je u četri sustava i tvrdi da mu njegovo njemačko podrijetlo nije bilo teret ni u komunizmu. Bio je među prvim studentima u programu kulturne suradnje s Njemačkom, pa je boravio 1952. i 1953. u Njemačkoj u Göttingenu. Potom se oženio Cvijetom, pa su, kako sam kaže, uslijedili i njihovi sretni dani s divnom djecom - kćerom Aleksandrom i sinom Andrejem.
Nekad je bio i aktivni sportaš - igrao je stolni tenis.
Puno radi i puno čita. Za njega je pisanje knjige poput vrste bijega, korisnoga bijega.
Ne piše na računalu, jer se boji da bi ga internet mogao učiniti ovisnikom, kao što se tu i tamo ne može odhrvati listanju po enciklopedijama. Piše izravno u električni pisaći stroj.
Zalaže se protiv studija po tzv. Bolonji.
U djelu SMS eseji pokušao je predočiti što bi o tome rekli veliki intelektualci pa je zaključio kako bi bili zgroženi.