Proslavljeni hrvatski dirigent Vjekoslav Šutej rodio se 31. srpnja 1951. godine u Rijeci. Majka Alemka Štefanini Šutej bila je operna pjevačica ali i doktorica prava, a otac Josip, Slovenac rođen u Vinici kod Črnomlja, ugledni tenor koji je četiri desetljeća djelovao u zagrebačkoj, riječkoj i osječkoj operi. Šutejeva sestra je dramska glumica Ana Marija Fabris, a prva mu je supruga, Linela Šutej, bila balerina. S njom je u braku dobio kćer Alemku.
Kao dječaka otac ga je vodio na probe prvo u riječko pa kad su preselili u Zagreb i u HNK. Išao je u glazbenu školu iako je maestro kasnije često isticao kako mu je bilo draže igrati nogomet na Trnju. Dirigiranje je studirao u Zagrebu kod Igora Gjadrova, kojeg je puno godina poslije i naslijedio na katedri za dirigiranje zagrebačke Muzičke akademije.
Usavršavao se u Rimu kod Franca Ferrare, a nakon studija, od 1975. do 1978., tri je godine bio na burzi bez posla. Počeci dirigentske karijere vezani su mu za zagrebačku Komediju, a operne je partiture studirao i na odsluženju vojnog roka u Karlovcu.
Često je pričao kako je s posuđenom kravatom kao 17-godišnjak s ocem u fići putovao u bečku Operu. A kad je odrastao u toj kući na Ringu dirigirao je čak 136 izvedbi, te 2001. godine otvorio sezonu s “Don Carlosom” koji je bio izravno prenošen na trgovima u Beču i Grazu.
Godinama je bio dirigent baletnih predstava u HNK Zagreb, gdje je nekoliko mjeseci bio i ravnatelj. Krajem sedamdesetih postaje prvi dirigent HNK u Splitu gdje se s puno žara posvećuje svojoj velikoj ljubavi - operi. Iako prepoznat kao veliki operni dirigent, u Zagrebu je dirigirao samo desetak opernih predstava i tek jednu premijeru, “Samsona i Dalilu” u vrijeme kada je ravnatelj Opere bio Vladimir Kranjčević.
Međunarodni uspon počinje američkim angažmanom i to na festivalu Hollybush u New Jerseyju gdje je od 1989. do 1994. bio i umjetnički direktor. Najvažniji strani angažman bilo mu je nažalost kratkotrajno mjesto glazbenog dirigenta prestižnog kazališta La Fenice u Veneciji gdje je premijerno postavio “Evgenija Onjegina” i “Rigoletta”.
U Sevilli je osnovao Kraljevski simfonijski orkestar, bio je umjetnički direktor opere Houston Grand, a nastupao je i kao gostujući dirigent u veronskoj Areni, Parmi, San Franciscu, Torinu, Tokiju, Napulju, Madridu, Seattleu, Meksiku, ali i Bavarskoj državnoj operi u Münchenu te Deutsche operi u Berlinu.
Snimao je cjelovite opere za strane diskografske kuće (operu “Židovka” s ansamblom bečke Državne opere), godinama je dirigirao na bečkim božićnim koncertima s Bečkim simfoničarima i uz pjevače kao što su Placido Domingo i Jose Carreras, ali i Diana Ross i Charles Aznavour. Nije izbjegavao niti gala-koncerte na otvorenome, od moskovskog Crvenog trga do koncerata u Epidaurusu, Orangeu, Budimpešti.
Surađivao je s najvećim opernim zvijezdama, najčešće baš s Carrerasom ali i s meksičkim tenorom Ramonom Vargasom ili pak talijanskim baritonom Leom Nuccijem. Bio je uz Carrerasa dok se liječio od leukemije.
Šutej ima srce ratnika! Tijekom svih tih godina imao sam priliku dobro ga upoznati i doista ga iznimno cijenim. Po cijelome smo svijetu radili 15-tak koncerata godišnje, a kad sam ozdravio i vratio se koncertom u Beču, tražio sam da upravo on dirigira. Izuzetno ga cijenim kao umjetnika, no osim profesionalnih vrlina obožavam njegov optimizam.
Maestro Šutej je čisti pozitivac. Sviđa mi se i njegov odnos prema ljudima. Nikad probleme ne gura pod tepih nego ih rješava. Svakome rado pomaže i izuzetno je vedra duha - govorio je Carreras o pokojnom prijatelju.
I Šutej je o njemu imao samo lijepe riječi. Carreras i Nucci bili su uz njega u najtežim trenucima. - Naše je prijateljstvo dugogodišnje, čvrsto i iskreno. Svo ovo vrijeme je uz mene, nazivao je iz Kine, Koreje, gdje god je bio u svijetu.
Nakon što je pobijedio leukemiju i u velikom se stilu vratio na bečku pozornicu, uvjetovao je da upravo ja dirigiram koncertom. Carreras i Leo Nucci su dva najveća srca koja poznajem u poslovnom svijetu - govorio je Šutej.
Surađivao je i s velikim redateljima kao što je Franco Zeffirelli (suradnja na Puccinijevoj “La Boheme” u Sevilli), ali se posljednjih godina intenzivnije bavio i hrvatskom glazbom. Tako je sa zborom Opere HNK u Splitu snimio velebnu Papandopulovu “Hrvatsku misu” koju je dirigirao u Zagrebu, Međugorju ali i u Lisabonu na Svjetskoj izložbi 1998. godine.
Bio je i ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, redoviti profesor dirigiranja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i šef dirigent Zagrebačke filharmonije.
Drugu suprugu, Ivanu, članicu Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, upoznao je 1998. prilikom gostovanja na Svjetskoj izložbi koja je bila posvećena oceanima, moru i vodi. S njom u braku ima kćer Emu i sina Nikšu.
Kad je Šuteju dijagnosticirana leukemija, pokušao ju je pobijediti tranplantacijom koštane srži u Americi. Nakon povratku u Zagreb, mislio je da stvari idu nabolje.
Dirigirao je "Operom pod zvijezdama" u Lisinskom, bio je to prvi nastup nakon liječenja. Onda mu se zdravlje urušilo. Drugi put se u Zagrebu podvrgao operaciji transplantacije no sve se zakompliciralo. Bio je pronađen idealni donor iz Hrvatske, koji se u posljednji trenutak predomislio.
- Ne krivim ga, čovjek se ima pravo predomisliti. Ne želim čovjeka razapeti na križ jer se preplašio - kazao je tada Šutej i dodao kako se boji da treću transplantaciju neće dočekati. Maestro je umro 2. prosinca 2009. godine.