Akademik, znanstvenik, liječnik i diplomat Zdenko Škrabalo, jedan od najpoznatijih svjetskih dijabetologa, umirovljenik od 2000. godine, rođen je 4. kolovoza 1929. u Somboru, u Vojvodini. Oženjen je za Lidiju Škrabalo i otac je jednog djeteta. Brat je pet godina mlađega, pokojnoga Ive Škrabala, filmskoga redatelja i bivšega doministra kulture RH. Njihov otac bio je Mate Škrabalo, rodom s Pelješca, sudac i povjerenik Hrvatskoga radiše za cijelu Vojvodinu, najpoznatijega hrvatskog gospodarskog i socijalnog društva u prvoj polovici 20. stoljeća. Novi hrvatski veleposlanik pri Europskoj uniji Mate Škrabalo, bivši savjetnik premijera Zorana Milanovića za vanjsku politiku, sin je Ive i nećak Zdenka Škrabala.[PHOTOS]
U rodnom Somboru Zdenko je pohađao osnovnu školu, kao i gimnaziju koju je završio 1947. U Zagrebu je studirao medicinu i diplomirao 1953. godine te 1958. specijalizirao internu medicinu. Surađivao je potom sa dr. Erikom Hauptmannom na utemeljenju Klinike za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta u tadašnjoj zagrebačkoj bolnici Ozren Novosel, popularnoj Petrovoj. Bio je voditelj jednog od odsjeka Odjela za unutarnje bolesti, a 1961. godine postao voditelj Centra za dijabetes Vuk Vrhovac.
Taj zavod je na čelu mreže četiri regionalna centra za dijabetes u – u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu te 23 centra i 15 savjetovališta za dijabetes u cijeloj Hrvatskoj, a Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ustroj njegovih služba za zaštitu bolesnika od šećerne bolesti služi kao model za njihovu uspostavu u drugim zemljama, odnosno u svim zemljama u razvoju.
Doktorat medicinskih znanosti Zdenko Škrabalo stekao je na svome fakultetu 1962. godine obranom doktorske disertacije Endokrinološki poremećaji muških spolnih organa u toku teških konzumptivnih oboljenja. To je u svjetskoj literaturi prvi rad koji s tog stajališta obrađuje neplodnost u muškarca. Uostalom, njegov znanstveni curriculum započet je uspješno 1957. godine opisom prvog slučaja piroplazmoze, koja je do tada bila nepoznata parazitna bolest u čovjeka.
Te 1962. i slijedeće godine boravio je na usavršavanju iz endokrinologije i dijabetologije u Hamburgu. Kao stipendist Humboldtove zaklade radi na Klinici profesora Arthura Joresa uz profesora Henryka Nowakowskog. Postao je utemeljitelj prvoga u Njemačkoj laboratorija za citologiju endokrinih organa - štitnjače i muških spolnih žlijezda.
Izabran je 1965. za asistenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Dvije godine potom habilitirao se iz predmeta interna medicina. Za docenta izabran je 1971., za izvanrednog profesora 1974., a za redovitog profesora 1976. godine.
Godine 1967., pa 1973. te 1985. i 1986. ponovo će provesti u Njemačkoj - u Hamburgu, Frankfurtu na Maini i Düsseldorfu, kao stipendist Humboldtove zaklade. Usavršavao se i na Guy's Hospitalu u Londonu, odlazi na Université Catholique du Louvain, pa u Boston na Harvard University – Joslin Clinic te u Torontu u Banting and Best Diabetes Centre.
U ranim 60-im godinama Zdenko Škrabalo objavio radove s područja aspiracijske citodijagnostike štitnjače. Njegove metode i rad " Citološka i citokemijska ispitivanja štitnjače" izvanredan su doprinos razvitku citodijagnostike u međunarodnim razmjerima. On je i među utemeljiteljima citološke i histološke analize testisa i uvođenja njihove citološke punkcije.
Punu svjetsku afirmaciju Škrabalo je postigao na istraživanju i liječenju šećerne bolesti. Postao je jedan od najpoznatijih svjetskih dijabetologa, a njegova zasluga je i to što je hrvatska dijabetologija u samom svjetskom vrhu.
Za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Medicinskoga razreda prof. dr. Zdenko Škrabalo izabran je u prosincu 1992. godine. Član je Hrvatskoga liječničkog zbora i bio je predsjednik Endokrinološke sekcije i Sekcije za dijabetes i poremećaje metabolizma.
Član je niza europskih i svjetskih stručno-medicinskih asicijacija i institucija. Njegovu se polustoljetnu karijeru može opisati kao četiri desetljeća posvećenosti medicini i desetljeće aktivnosti u politici i diplomaciji.
On se 1990. godine uključio u uspostavu samostalne Hrvatske države i već je u razdoblju 1991-/92. bio savjetnik u Uredu predsjednika Republike. U Trećoj, Čevtroj i Petoj vladi RH od lipnja 1992. do svibnja 1993. godine obnašao je dužnost ministra vanjskih poslova.
Veleposlanik je Republike Hrvatske u Švicarskoj Konfederaciji i Kneževini Lichtenstein bio od 1993. do 1996., a od 1996. do 2000. godine veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Mađarskoj.