Željko Glasnović

Rođen je 24. veljače 1954. godine u Zagrebu. S obitelji seli u Kanadu. Pet godina je služio u kanadskoj vojsci. Godinu i pol bio je u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku dolazi u kolovozu 1991. Priključuje se Zboru narodne garde. To mu je bila treća vojska. 

Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao je na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prelazi po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe. Priključen je bojni Zrinski na kraju 1991. Sudjeluje u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je teže ranjen. Dobio je metak pored srca. [PHOTOS]  

Prepričava se kako je suborcima tada rekao „ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Izvukli su ga preko snijegom zametenih planina preko Bugojna do franjevačkog samostana na Šćitu u Rami. Odatle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja. Pobjegao je iz bolnice u Splitu i ponovno se vratio na kupreško ratište. U listopadu 1992. preuzima brigadu Kralj Tomislav. 
Brat Davor mu je tada zarobljen na Kupresu i prošao torture u srpskim zatvorima. 

Radi uvođenja discipline i odgovornosti, po uzoru na Legiju stranaca, Željko Glasnović imao je „muške“ metode u postrojbama koje je obučavao. „Dao sam na znanje, ako će se sa mnom igrati da neće biti milosti“, rekao je Glasnović pojašnjavajući da se to odnosilo na kritiku, „peglanje“ onih koji su kršili pravila i nisu se vojnički ponašali i to pred cijelom postrojbom. 

U njegovoj brigadi u Tomislavgradu bilo je i oko 500 Muslimana. Kada je počeo hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, oni su razoružani, Glasnović je tada bio na rubu suza, ali nikome se ništa nije dogodilo.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma postaje zapovjednik Prve gardijske brigade HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) kada počinje operacija Cincar u kojoj je ta brigada sudjelovala u oslobođenju Kupresa. U svibnju 1994. smijenjen je s tog položaja te postaje zapovjednik Zbornog područja Tomislavgrad. Bio je zapovjednik HVO-a u sklopu Hrvatskih snaga (HV i HVO) kojima je zapovijedao general Ante Gotovina prilikom operacija oslobađanja dijelova BiH poslije operacije Oluja. 

Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je završio rat u BiH, postaje programski menager za program vojne stabilizacije u Sarajevu. Potom je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić umirovio ga je 2000. godine nakon pisma dvanaestorice generala koji su tražili prestanak blaćenja Domovinskog rata. 

Željko Glasnović nikada se nije politički angažirao. Ne može mu se prigovoriti niti sudjelovanje u korupciji. Ima karizmu i uživa veliki ugled pogotovo među svojim bivšim vojnicima. Oni svjedoče kako je kao zapovjednik išao u izviđanja, u diverzantske akcije, drže ga „živom legendom“. 

Nakon umirovljenja, ponekad je nastupao u medijima. Protivio se politici koja je mlade ljude slala u mirovinu. „Mene su umirovili kada sa bio u naponu snage, umjesto da radim još godinama“. Uključio se i u polemiku oko dobivanja dviju mirovina dijela visokih vojnih dužnosnika.

Iako je hrvatski dragovoljac od 1991., nakon prisilnog umirovljenja 2000. na sudu je to morao dokazivati. Po završetku sudskog procesa dobio je mirovinu od 7700 kuna. Poslije, 2007., su mu se javili iz BiH i rekli kako ima pravo na mirovinu i od njih, te od tada  dobiva 560 eura. Prihvatio ju je ali je nije tražio.

Najavio je kako će napisati memoare, sjećanja na ratove u kojima je sudjelovao. Također je kazao kako razmišlja o inozemnim ponudama koje mu nude strane agencije na poslovima osiguranja strateških objekata i osoba u kriznim područjima poput Bliskog istoka.