Rođen je 20. studenoga 1962. u Viru kod Posušja, BiH. S roditeljima, dva brata i dvije sestre potom se preselio u Belišće u Slavoniju.
Otac mu je radio u kombinatu Belišće. Nakon završetka osnovne škole „Ivo Marinković“ u Belišću, upisao je srednju Vazduhoplovno tehničku vojnu školu u Rajlovcu kod Sarajeva.
U prvom razredu te podoficirske škole bivše JNA 1979. učlanio se u Savez komunista.
Tu školu završio je 1981. Iz Partije je izišao 1984., a JNA je pod zasad nejasnim okolnostima napustio 1986. Vratio se u Belišće. Zaposlio se kao električar u belišćanskoj tvornici kartonske ambalaže gdje je radio do početka rata.
Nakon demokratskih promjena 1990. učlanio se u Hrvatsku narodnu stranku. Potom je prešao u HKDU Marka Veselice. Na početku rata najprije je bio u Civilnoj zaštiti a potom u 107. brigadi Hrvatske vojske iz Valpova. U toj brigadi je bio zapovjednik satnije.
„Imao je vojničko držanje, bio nabusit i otresit ali vrlo hrabar“, rekao je o njemu jedan od njegovih suboraca. Sudjelovao je u pokušaju oslobađanja Baranje 1992. koji nije uspio. Krajem te godine njegova postrojba je u Orašju, BiH. Imenovan je zamjenikom zapovjednika bojne zadužen za promidžbu.
1993. prelazi u Hrvatsko vijeće obrane. Bio je savjetnik za logistiku kada je upoznao Slobodana Praljka, kasnijeg načelnika HVO-a.
Uskoro je premješten u zapovjedno središte tomislavgradskog zbornog područja. U prosincu 1993. zamijenio je Praljka na mjestu zapovjednika Zbornog područja Prozor.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma od travnja 1994. do srpnja 1995. zapovjednik je združenog stožera Vojske Federacije BiH. Potom je od kraja 1995. do sredine 1997. na čelu HVO-a. Dozapovjednik je i načelnik stožera zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH od rujna 1997. do siječnja 1999.
Na vojnom učilištu „Ban Josip Jelačić“ pohađao je Ratnu školu Oružanih snaga RH koju je završio 2000. U mirovinu je otišao 2001. kao general pukovnik Vojske Federacije BiH i general bojnik Hrvatske vojske. Potom se bavio sportskom djelatnošću u Mostaru. Sudjelovao je u osnivanju odbojkaškog kluba Mostar.
Mediji su potom objavili kako mu je Povjerenstvo hrvatske Vlade ukinulo invalidski status jer je utvrđeno da se u siječnju 1994. sudario vozeći automobil u mjestu Vuka u okolici Osijeka. Također se kasnije otkrilo kako je više godina primao dvije mirovine.
Od 2004. primao je hrvatsku mirovinu u iznosu od 9500 kuna a od 2007. i federalnu od skoro 4500 kuna. Uz to je imao i dodatak od 350 konvertibilnih maraka koje su mu pripadale na temelju odlikovanja Red Nikole Šubića Zrinskog kojim ga je odlikovao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
2006. se učlanio u Hrvatsku stranku prava BiH. 2008. izabran je za gradskog vijećnika u Mostaru. Dvije godine kasnije postao je član Županijske skupštine Hercegovačko-neretvarske županije. Nakon parlamentarnih izbora 2010. HSP je formirao koalicijsku federalnu vladu sa sa SDP-om Zlatka Lagumdžije i Lijanovićevom Narodnom strankom Radom za boljitak.
Potom je, temeljem dogovora o Platformi, biran za predsjednika Federacije BiH. Kako nije dobio dovoljno glasova iz hrvatskog kluba zastupnika u Domu naroda, Središnje izborno povjerenstvo poništilo je njegov izbor. Na kraju je presudio visoki predstanik u BiH koji je poništio odluke SIP-e te je Budimir ostao predsjednik.
HDZ BiH i HDZ 1990. optužili su ga za izdaju hrvatskih interesa, no on se pravdao svojim stažom u ratu. Kada je 17. ožujka 2011. počeo obnašati tu dužnost zamrznuo je obje mirovine. Iz HSP-a je istupio u ožujku 2013. najavivši istodobno osnivanje Stranke pravde i povjerenja.
26. travnja 2013. uhićen je pod optužbom za korupciju. Optužnica ga tereti da je za novac potpisivao pomilovanja osuđenih osoba.
Proveo je mjesec dana u pritvoru. Nakon izlaska, nastavio je obnašati predsjedničku dužnost.
Sa suprugom Darijom, rođenom Kuna, ima troje djece: kćer Luciju i sinove Luku i Bornu.