Rođen je 10. srpnja 1945. u Zagrebu. Kako mu je otac pripadao „neprijateljskim formacijama“ u strahu od odmazde partizana obitelj bježi u Srijemsku Mitrovicu. Živjeli su mirno do 1951. kada komunističke vlasti otkrivaju prošlost njegova oca i osuđuju ga na 13 godina zatvora, od kojih je odležao devet. Po povratku se zaposlio u mitrovačkoj tvornici Industriji namještaja „1. novembar“ gdje su plaće bile male pa se poslije kao tapetar prebacio privatniku Konstatinoviću gdje je dočekao mirovinu.
Zlatko, kojem je nadimak bio Pupa, imao je šest godina kada mu je otac otišao u zatvor a četrnaest kada se vratio. Zajedno s mlađim bratom Zdenkom pohađao je osnovnu školu „Narodni heroj Boško Palkovljević Pinki“.
Stanovali su na cesti prema Rumi u dijelu grada „Kamena ćuprija“, u ulici Palanka u kojoj nije bilo javne rasvjete. Tomčić je i u osnovnoj školi i u gimnaziji bio odlikaš, istaknuti učenik, bio je član foto-kluba pa iako se znalo tko mu je otac, dobio je stipendiju za studiranje. U Beogradu je završio građevinski fakultet u roku.
Nakon diplome u Mitrovići je bio svega nekoliko mjeseci. Odmah se prebacio na drugi kraj tadašnje države u Poreč gdje se zaposlio u poduzeći „Rivijera“. Nakon sloma Hrvatskog proljeća bio je „praćen, pretraživan i saslušavan, ali bez većih posljedica“. 1976. nude mu mjesto predsjednika Izvršnog vijeća Poreča (općinske vlade) pod uvjetom da se upiše u Partiju, Savez komunista, što on odbija. U Poreču je proveo deset godina. Tu se oženio Slavicom, ekonomisticom podrijetlom iz Banja Luke.
Potom se seli u Zagreb, zapošljava se u Novogradnji, poduzeću koje je izvodilo značajne građevinske radove za Rivijeru. Iako „izvanpartijac“ i iz obitelji „pripadnika neprijateljskih formacija“, brzo napreduje te za nekoliko godina postaje generalni direktor Novogradnje koja je tada imala dvije tisuće zaposlenih. Pravni savjetnik mu je bio Vice Vukojević, kasniji saborski zastupnik HDZ-a.
Uoči demokratskih promjena 1989. Tomčić u Novogradnji osniva tajnu ćeliju HSS-a. „Naslutili smo dolazak promjena i naš je cilj bio očuvati resurse poduzeća i ljude“, objasnio je kasnije. U veljači 1990. priključio se HSS-u koji je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak.
S raspadom Jugoslavije 1990. građevinari gube poslove, te Tomčić počinje otpuštati ljude. Zbog toga radnici organiziraju referendum protiv njega nakon čega je smijenjen. Tomčićeva Novogradnja je te 1990. postavila rekonstruirani spomenik banu Jelačiću u središtu Zagreba. Ostavši bez posla, Tomčić se revnije počinje baviti stranačkim radom. Predložio je da se u okviru HSS-a obnovi rad poduzeća Seljačka sloga.
Tomčić postaje predsjednikom te zadruge koja je od tadašnje HDZ-ove vlasti dobila prostorije bivšeg Znanja u Zvonimirovoj ulici. Temeljem toga postaje i član Glavnog odbora HSS-a. 1993. ulazi u HDZ-ovu vladu Nikice Valentića kao ministar graditeljstva. 1994. nakon ostavke Drage Stipca zbog bolesti, izabran je za predsjednika HSS-a. Protukandidat mu je bio Tihomil Rađa. Pobijedio ga je premoćno s 315 nasuprot 106 glasova.
Tomčić je stranku vodio kao i privatno poduzeće Capital ing, u kojem on drži najveći udio, 22 posto. Na oba mjesta glavni suradnici su mu bili osobe iz bivšeg poduzeća Novogradnje. Dok je bio ministar, protivnici su mu prigovarali da je njegova privatna tvrtka dobila poslove nadzora nad ukupno 52 objekta.
Za zastupnika u Hrvatskom saboru izabran je 1995. Od 2000. do 2003. bio je predsjednik Hrvatskog sabora. Na početku tog mandata od 2. veljače do 18. veljače 2000. bio je vršitelj dužnosti predsjednika države do izbora novog predsjednika.
Njegov HSS tada je bio koalicijski partner sa SDP-om Ivice Račana. Saborsko povjerenstvo za sukob interesa istraživalo je navode po kojima je Tomćićeva tvrtka Capital ing u vrijeme dok je bio predsjednik Sabora sklopila s državom 50 ugovora vrijednih 7,5 milijuna kuna.
Iz tog razdoblja se pamti njegovo odbijanje puta u Kanadu zato što nije htio ispuniti pitanja za vizu koja su, kako je rekao, bila uvredljiva za njega. Na stranačkim izborima u prosincu 2005. Josip Friščić ga je pobijedio dobivši 614 od ukupno 828 glasova.
Nakon toga Tomčić se potpuno povukao iz politike.
Vodi svoju privatnu tvrtku Capital ing. Na posao dolazi passatom u 7 ujutro, odlazi oko 17 a ponekad i kasnije. Tvrtka ima 12 zaposlenika, prihod joj je 2009. bio 2.1 milijun eura. Poslove uglavnom dobiva na javnim natječajima za Grad Zagreb, Ministarstvo pravosuđa i državu.
Tomčićeva supruga Slavica u kasnijoj je dobi postala spisateljica i slikarica. Imaju tri kćeri. Amiku, koja je diplomirala režiju i položila 60 ispita na teologiji, apsolvirala je DIF. Martina je mezzosopranistica a najmlađa Marija privodi studij kraju. Tomčićeva obitelj živi u kući u zagrebačkom naselju Čret.