Redatelj Zrinko Ogresta rođen je u Virovitici 5. listopada 1958. godine. Otac Božo je stomatolog, a majka Mira profesorica.
Zrinko ima pet godina mlađu sestru Željku, poznatu radijsku i tv voditeljicu i urednicu, a u braku s prof. Marijom Bašić dobio je sina. Sestri je, dok su bili djeca bio veliki uzor.
Zrinko je Željku usmjerio k filmu, umjetnosti, kazalištu. Kinoteka je u to vrijeme bila kult, a Zrinko na prvoj godini Akademije. Željka je pak bila na svim njihovim ispitima, odgledala je sve projekcije filmova, sve studentske kazališne predstave.
Ante Babaje i Krešo Golik bili su učitelji Ogresti. - Imponira mi što sam Golikov učenik. Ali jednako sam toliko i Babajin.
U filmovima koje radim oduvijek se zrcalila moja osobnost, a ona se, baš kao i svačija druga, oblikovala životom i vremenom. Ne žalim zbog karaktera vlastitih filmova, ne bih ih mijenjao, što za pojedina životna razdoblja ne bih mogao reći - rekao je mnogo godina kasnije.
Kad je diplomirao režiju, Ogresta je prvo radio kao asistent redatelja, objavljivao tekstove o filmu u zemlji i inozemstvu te režirao zapažene kratke i tv filmove, poput Zabranjene igračke i Dueta za jednu noć Itd.
Prvim dugometražnim igranim filmom Krhotine – kronika jednog nestajanja (1991.), što je politička drama – osvojio je nagradu kritičara Oktavijan i Zlatnu arenu za scenarij s Ladom Kaštelan. I nakon toga režirao je drame s izrazitim socijalnim elementima – siromaštvom, ratom, društvenim devijacijama prouzročenim ratom.
Najbolje je sve to spojio u filmu Isprani za koji je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film i režiju) i Crvenom prašinom, koji je dobio Zlatna arena za režiju i scenarij (1999.)
Najviše I najradije surađuje sa snimateljem D. Geclom i glumcem Ivom Gregurevićem.
Od 1990. predaje na ADU. Ogresta je autor cjelovečernjih igranih filmova prikazivanih i nagrađivanih na uglednim svjetskim festivalima u Veneciji, Karlovym Varyma, Londonu, Montpellieru, Haifi, Milanu itd.
Ostali važniji filmovi: Leo i Brigita (1989., kratki televizijski), Doli – krhotine moga odrastanja (1992., dok.), Tu (2003., Velika zlatna arena).