Erdogan je zabrinut. Njegova Turska previše nalikuje na Egipat

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan zabrinut je, sam i poprilično razočaran. Naime, čini se da je Turska jedina država koja se upire iz petnih žila da poništi vojni udar koji je izvela egipatska vojska i na vlast vrati sada već utamničenoga bivšeg predsjednika Muhameda Mursija s kojim je Erdogan izgradio vrlo prisne prijateljske odnose. Njihova žestoka diplomatska ofenziva koju predvode Erdogan i šef diplomacije Ahmet Davutoglu naišla je na gluhe uši i na Zapadu i u arapskom svijetu. Dok Erdogan percipira Mursija kao demokratski izabranog predsjednika čije rušenje odmah trebaju osuditi Ujedinjeni narodi, Europska unija, Sjedinjene Države i vodeće arapske zemlje šute kao zaliveni i ne izjašnjavaju se zato što su zasad jako sretni razvojem događaja u Egiptu. Erdogan je zbog svega ovoga vrlo zabrinut zato što je egipatska vojska pokazala da je čuvar sekularizma i državnog poretka u zemlji koju je Muslimansko bratstvo počelo pretvarati u islamiziranu republiku. Vojska je također pokazala da se spremna usprotiviti nasilnom mijenjanju karaktera društva i to u trenutku kada su procijenili da su Mursi&Co pretjerali i u trenutku kada se na ulicama skupila kritična masa Egipćana koji su praktički pozvali vojsku da svrgne Mursija i spasi Egipat. Iako je Erdogan i te kako potkresao krila turskoj vojsci, koja je u nekoliko navrata od Ataturkove smrti napravila vrlo slične vojne udare, njegov strah od moćne sile koju je otac nacije ovlastio da čuva sekularni poredak u ovim trenucima počeo je intenzivno rasti. Mogli bismo reći iz sata u sat. Kada se uzme u obzir to da je prošlo svega nekoliko tjedana od izbijanja uličnih nereda u Turskoj, Erdoganov strah postaje još vidljiviji i još opipljiviji. Oba društva, i tursko i egipatsko, gotovo da su se podijelila napola – s jedne strane su oni koji žele islamizaciju, a s druge oni koji su spremni staviti vrat pod giljotinu kako bi obranili sekularno društvo i sve slobode koje ono donosi.

Da, Erdogan se boji državnog udara, ali ne ovoga egipatskoga nego onoga koji bi se mogao dogoditi u Turskoj. On je svjestan da je uspio nagurati svoju vojsku u vojarne, ali je također svjestan da se vrata vojarni mogu otvoriti, da se vojska može pozvati na Ataturkovo naslijeđe i da u rukama ima sredstva kojima ga može skinuti s vlasti. Jedino što joj treba kao poticaj je kritična masa naroda na ulici u čije će ime onda provaliti vrata i obraniti Ataturkov amanet. Strah je toliki da je u nedjelju javnosti ponovno otvoren Gezi park na Taksimu koji je bio povod za prosvjede otprije mjesec dana. Strah raste iz zbog činjenice da su i zapadne i arapske zemlje praktički čestitale egipatskoj vojsci na načinu na koji je izvela puč te pozdravile novu prijelaznu vladu koju je postavio vojni vrh. Zaista nezgodno za Erdogana koji naglašava da je jedino što on želi postići to da se u Egiptu izbjegne krvoproliće u obliku građanskog rata.

A pitanje hoće li u Egiptu, u kojem se na ulicama u milijunskim brojkama okupljaju pristaše suprotstavljenih strana, zaista biti građanskog rata, nema konačan ni jednoznačan odgovor. Uoči jučerašnjeg obračuna s Mursijevim pristašama koji su se okupili ispred sjedišta Republikanske garde, vojska je jasno dala do znanja da će se žestoko i beskompromisno obračunati sa svima koji pokušaju napasti ili sabotirati bilo koji vojni objekt ili civilnu infrastrukturu nužnu za funkcioniranje zemlje. Prema onima koji prekrše ta pravila djelovat ćemo odlučno i u skladu sa zakonom, poručuje vojska pristašama Muslimanskoga bratstva. Ovo praktički znači da se najjača sila u zemlji vrlo jasno svrstala na stranu Mursijevih protivnika i da uopće ne razmišlja o građanskom ratu, već navodi da iza sebe imaju zakon koji im omogućava da se sasvim legalno obračunaju s onima koji ugrožavaju državni poredak. No, i dalje stoji činjenica da će ljeto u Egiptu biti usijano i da će krajnji ishod imati dalekosežne posljedice za sve slične zemlje.