EU drhti, mi se smijemo

Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, pjevali su nekadašnji vizionari. Kao i u svakom proročanstvu, nije se moglo predvidjeti kada će se točno ostvariti, a i proročanstva se obično ne tumače doslovno, no čini se da im se davna, i već zaboravljena, želja ostvaruje. Obama posijedio od muke, David Cameron zaključio da je nešto ozbiljno trulo u njegovoj državi, Berlusconiju više nije sve smiješno i zabavno, Papandreou već davno zaboravio što to znači smiješno, Zapatero se preznojava gledajući španjolsku sirotinju koju je iznevjerio, Sarkozy ostavio trudnu Carlu da se odmara i hitno se vratio u Pariz. Proleteri i lumpenproleteri nastupaju zajedno, pažljivo građena piramida novca i politike prijeti kolapsom.

Jedina je oaza u tom sveopćem ludilu, koje pokazuje da se svijet i bez trećeg svjetskog rata ruši i da hitno treba naći neki način da ne potone u kaosu – Hrvatska. Sudeći prema hrvatskom državnom vrhu, ovdje nikad bolje, premijerka na “kratkom i radnom odmoru”, predsjednik države igra nogomet na Brijunima nakon što je, “tradicionalno ne koristeći godišnji odmor”, malo boćao na brdu iznad Makarske, Bajs svaku večer ozaren nastupa na televizijama, opozicija se šetka čekajući da joj vlast padne u krilo. Sve ide ko po špagi, situacija normalna da normalnija ne može biti.

Sljepilo nastalo zbog neke bolesti koju proizvodi život na političkim visinama ili namjerno ignoriranje stvarnosti? Zar sve ovo što se događa ne zahtijeva barem jednu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, vijeća koje se hitno sastajalo zbog Olivera Grbića i vlasništva u medijima – o čemu izvještaje javnost još uvijek čeka – a koje sada ne saziva nitko jer, valjda, nema o čemu raspravljati. Ili barem obraćanje premijerke i predsjednika građanima? Ne zbog nereda u Velikoj Britaniji ili potencijalnih nereda u ostatku Europe, već zbog činjenice da u svjetlu svega što se događa uokolo, ali i u Hrvatskoj, pred narodom stoji možda najteža godina do sada.

Godina sve veće nezaposlenosti, potpunog zastoja gospodarstva, godina praktično potpune propasti malog i srednjeg poduzetništva i obrta, godina ovrha, godina otkaza, godina koja bi siromašne mogla pretvoriti u bijedne, a one koji još pomalo dišu u potpunu sirotinju, godina u kojoj su izbori sve manje važni, a strah običnih ljudi sve veći. On se više ne svodi na to hoće li platiti kredit i režije, već hoće li imati dati djeci što za jelo. Je li stvarno sada najvažnije s čim će u posjet doći Angela Merkel – ako ne dolazi s milijardama koje je spremna nepovratno dati, a ne dolazi – i je li Šime preko veze zaposlio Peru na naplatnim kućicama u HAC-u? Je li važnije segmentarno se ulagivati Europskoj uniji, koja u ovom trenutku ni sama ne zna što bi sa sobom, a kamoli s Hrvatskom; Crkvi kvazipovijesnim “ne” u vezi s Dajlom, uživajući u tom što svećenici šalju SMS-ove da su je spremni i oružjem braniti i pri tome šutjeti kako je i tko uopće omogućio da do te situacije dođe; generalima u Haagu, koji visokoj politici više uopće nisu bitni; braniteljima zbog naplatnih kućica, umjesto da se jednom zauvijek razbije leglo korupcije i, kriminala, i nepotizma u javnim poduzećima; vlasnicima kredita u švicarcima, dok 58 posto onih koji imaju kredite u eurima strepi što će biti s njima kad euro stigne na devet kuna, ili biti svjestan svog okruženja i svoje minimalne uloge i maksimalne ovisnosti u njemu?

A poštena bi vlast, na kakvu se poziva Jadranka Kosor, makar bila i nesposobna kakva jest, stisnula zube i, bez obzira na izbore i svoj rezultat na njima, izašla pred narod i rekla stvarno stanje. Nova bi pravednost, koju je obećao Josipović, zahtijevala da se predsjednik države, ako to ne želi odlazeća vlada, pojavi pred građanima i, ako ništa drugo, u nekoliko rečenica podijeli svoju zabrinutost s njima. Pumpanje lažnog optimizma ne vrijedi u ovakvim situacijama. Vlast koja odbija vidjeti stvarnost očima svojih građana ne zaslužuje biti vlast. I zato Europa drhti.