Da je ostala stara ustavna odredba, referendum ne bi uspio. Dakle, političari koji su krivci za slab odziv ipak su, promijenivši Ustav, zaslužni što ćemo poslije tolikih muka 1. srpnja iduće godine biti u Europskoj uniji. Riječ je, dakle, mnogo više o političkom inženjeringu nego o volji naroda, mnogo više o sili zakona nego o snazi demokracije, mnogo više o težnji elita nego o želji puka. Imali smo dva referenduma. Prvi o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, drugi o ulasku Hrvatske u EU. Za uspjeh prvoga nisu bile potrebne zasluge politike, bili su potrebni samo glasači, za uspjeh drugoga bile su presudne zasluge politike jer glasača nije bilo dovoljno. Stoga će povijest praviti temeljnu razliku između ta dva referenduma – prvi je bio narodni, drugi politički.
Ta dva obilježja karakteriziraju i Hrvatsku u posljednjih dvadesetak godina: od prvoga referenduma, prvih godina samostalnosti i rata do danas značenje naroda sve je više slabilo, a politika o njemu sve neovisnija sve više je jačala. Da je narod pitan, sve ono što nam je pokupovala Europa (banke, strateške državne tvrtke...) bilo bi i danas hrvatsko, ali odlučivala je politika. S rasprodajom Hrvatske, i materijalnom i moralnom, raslo je nepovjerenje i prema političarima i prema EU, pa je Ustav morao biti promijenjen da bi referendum uspio. Stoga bi moglo biti dobro što smo ušli u Uniju, možda će političari baš po europskim kriterijima početi raditi za nacionalne interese koje su naveliko krčmili da bi se Europi približili. Vjerujmo u to čudo!
Ivkosicu, svaka tebi cast. Mi Srbi volimo izdajice.