Nakon što su zemlje članice Europske unije dogovorile izvlačenje novčarskoga sektora iz ponora bankarske pohlepe, Europska komisija sutra će predstaviti plan za oporavak stvarnoga gospodarstva. Naime, kako uplašene preživjele banke sedam puta okrenu svaki euro prije no što ga pristanu posuditi, gospodarstvu je novčarski krvotok presušio. Potražnja pada, proizvodnja zastaje, nastupa recesija.
Prema onome što je o EK-ovu planu procurilo, težak je 130 milijarda eura. Pomogao bi posrnuloj automobilskoj industriji, posebice da se preusmjeri na “zelena” vozila, a poticao bi i druge energetski učinkovite i okolišu prijateljske tehnologije. Europska ulagačka banka (EIB) namijenila bi za potonje dodatnih šest do devet milijarda eura godišnje, a građane bi se poreznim olakšicama poticalo da kupuju “zelene” proizvode.
Tako bi EU iskoristila krizu za jačanje industrije temeljene na “čistim” tehnologijama, i otvaranje “radnih mjesta za 21. stoljeće”. U plan bi se uključile i nacionalne mjere, poput javnih infrastrukturnih projekata, te smanjenja PDV-a ne bi li se ohrabrilo građane da kupuju. Jer bez potražnje, industrija nema za koga proizvoditi, a uslužni sektor kome služiti.
I Hrvatska udruga poslodavaca bi da Vlada pomogne: traži 15 milijarda kuna jamstava za proizvodne tvrtke koje upadaju u teškoće. No, upitna je vjerodostojnost HUP-a: to je ista ona udruga koja tvrdi da poslodavci propadaju zbog stanke za ručak i minimalne plaće! Minimalna plaća morala bi zaposlenikovoj obitelji omogućiti dostojanstveno preživljavanje; u nas su zaposlenici na minimalcu na razini robova. Država bi morala osigurati da se poslodavci koji ni uz minimalnu plaću ne znaju dobitno poslovati zabavljaju na društveno manje razoran način, na primjer, igrajući monopoly.
Prema onima koji znaju, mora prestati glumiti mafiju. Kaže mi školski kolega, poduzetnik koji zapošljava šezdesetak inženjera, da je porez za tvrtku želio prebiti PDV-om koji mu država duguje. Ali ne, ne može, vi platite, a mi ćemo vratiti kada vratimo. Želite li brži povrat, he he, ljudi smo, dogovorit ćemo se…
Umjesto da izvlači zemlju iz krize povećanjem kupovne moći, Vlada mora vratiti dugove pa zamrzava plaće. Veća kupovna moć ionako ne bi pomogla kada Banski dvori nisu znali ciljano poticati proizvodnju ni tamo gdje smo u usporednoj prednosti. Vidi se kako se to stručno činilo u brodogradnji!
Državno se novčarstvo vodilo kako bi ga moglo voditi i dijete: kakva proizvodnja, kada za svaki uvezeni proizvod već na granici u državnu blagajnu kapne 22 posto PDV-a čiste love! Ništa lakše od života na dug dok kamate padaju, pa se kredite vraća novima, još jeftinijima. A kada krediti presahnu, cijedi građane, iako su po kupovnoj moći već na europskome dnu.
I u Bruxellesu, zahvaljujući internetu, gledamo informativni program HTV-a. U jednoj je nedavnoj emisiji rečeno da gradnja kilometra autoceste Zagreb-Sisak stoji osam milijuna eura, a kroz Slavoniju čak 13, dok je kilometar Dalmatine, usprkos mnogo zahtjevnijemu terenu, stajao samo četiri! Ovdje bi na taj podatak skočila glasila, zahtijevala bi na uvid sve račune, na što imaju pravo jer je riječ o novcu građana. U nas se nije uzbunilo čak ni Državno odvjetništvo! Dok se građane stišće, nečiji se džepovi i dalje pune…
Sve to blijedi pred viješću iz preksinoćnjega Dnevnika da je onkolog, pod prijetnjom otkaza, odbio bolesniku dati spasonosni lijek “jer bi ga onda morao dati svima”. Sustav koji liječnike pretvara u krvnike nije katolički, nego sotonski!