Jednu od najtežih godina u povijesti Europske unije upravo smo ostavili za sobom. U nizu je država članica, doduše, gospodarski oporavak započeo, a u ključnoj je Njemačkoj uhvatio zamah. Politički je to, međutim, bila jedna od najkriznijih godina za koncept “sve uže Unije”; godina u kojoj su “rubne” ili “južne” zemlje kliznule prema propasti, dok je u “europskoj jezgri” tek počela sazrijevati svijest o manjkavostima Unijina ustroja.
Krizu je skrivio američki neoliberalizam, koji posve deregulirano tržište nameće kao svemoćno rješenje, pohlepu proglašava zdravim poticajem gospodarskoga djelovanja, a najveću moguću dobit jedinim mjerilom uspjeha. Stoga se, kroz kojekakve novčarske derivate, izobličio u špekulantski, tzv. kasino kapitalizam, napuhujući novčarski balon od sapunice čije je pucanje ugrozilo stvarno gospodarstvo.
Iako se EU diči “društveno-tržišnim” modelom, koji kao cilj ističe društveni boljitak, neoliberalizam je pipke raširio i izvan Ujedinjenoga Kraljevstva i Irske, zemalja najsklonijih deregulaciji, a koje su zbog spašavanja novčarskoga sektora upale u 18, odnosno čak 30-postotni proračunski manjak i natovarile ishode sadašnje gluposti na pleća budućih naraštaja. I posrtanje Španjolske i Portugala barem je dijelom posljedica neoliberalizma – previše su se oslanjale na građevinski sektor, koji je gradio čitava nova naselja za Britance, a koji su odjednom ostali bez dovoljno novca za ispunjenje svoje žudnje za drugim, sunčanim domom. Uvriježena korupcija uzrok je propasti Grčke, u kojoj “ruka ruku mije” nije zazoran, nego dobar poslovni običaj, dok Italiju ugrožava premreženost gospodarstva, politike i organiziranoga zločina.
Da deregulacija nije rješenje, Britanci su mogli shvatiti još 1992., kada se jedan odlučni špekulant, György Soros, obogatio srušivši vrijednost funte. Slično je, 1997., zaradio i na slomu azijskih valuta. Azija je lekciju naučila, pa je kroz sadašnju krizu prošla neokrznuta, a ponegdje – kao u Kini – i toliko jaka da se Europi nudi kao spasitelj. U EU su, pak, mnogi tek sada uvidjeli koliko tržište može biti nerazumno kada su ulagači na prtljanja i pojedine populističke izjave njemačke savezne kancelarke Angele Merkel panično reagirali.
Čini se da su do prosinačkoga summita EU države članice ipak shvatile da protekcionizam nije izlaz, ali ni da ad hoc spašavanje zemalja grješnica nije trajno rješenje; da euro “jest i ostaje središnja točka europskih integracija” te da ga treba svim sredstvima braniti jer bi propast zajedničke valute dovela do rasula EU; da bi razjedinjena i ponovno međusobno posvađana Europa, dok na njezinim istočnim granicama jača nedemokratska Rusija, postala lakim plijenom gospodarskim predatorima. Ali ni da euro uopće nije toliko slab kakvim ga uporno prikazuju “analitičari” britanskih glasila, koja mnogi u svijetu, zbog nepoznavanja drugih stranih jezika osim engleskoga, jedina i čitaju; pokazuje to i letimičan pogled na tečajne liste.
U 2011. glavni će zadatak stoga biti postaviti euro na čvrst temelj: jedinstvenu ili barem usklađenu gospodarsku politiku. Do lipanjskoga summita EU razradit će se počela zajedničkoga gospodarskoga upravljanja, a Njemačka i Francuska posljednjih su dana 2010. otvorile i dosadašnju tabu-temu: zajedničku poreznu politiku. Mogla bi 2011. stoga postati godina u kojoj će europska integracija iz krize napraviti kakvoćni skok.
No, početak rasprave o novome proračunskome sedmogodištu – u kojemu Njemačka, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo zagovaraju velike rezove na štetu razvoja – a koja će se u 2011. zahuktati, već navješćuje nove podjele. Posebice ako Merkel ponovno podlegne populizmu. A novih europskih vođa – vizionara i dalje nema na vidiku.
Unija će trajati dok ce germanski disciplinirani i radišni sjever, potpomagat i financirat neodgovorne lezileboviće s juga!