EU spašava i ciparsku banku koja je prala novac za Miloševića

U posljednjim danima 1998. godine, 27. prosinca, zrakoplov koji je na privatnom letu poletio iz Beograda sletio je u Larnaku na Cipru. U njemu su bili direktor carine SRJ Mihalj Kertes, direktor trezora Beobanke, članovi posade i gotovo 35 milijuna njemačkih maraka. Preciznije: 34,838.895 DEM u gotovini. Prema dokumentima koje su kasnije rekonstruirali istražitelji, putnike i pošiljku čekali su Ivan Mrkić, tadašnji veleposlanik SRJ na Cipru, i predstavnici banke Cyprus Popular Bank.

Premotajmo vrijeme 15-ak godina kasnije i pogledajmo što se događa danas. Kertes je proveo nekoliko godina u zatvoru, ali upravo mu je poništena osuđujuća presuda. Ivan Mrkić ministar je vanjskih poslova Srbije koja ima status kandidatkinje za EU i čeka datum početka pregovora. A Europska unija, točnije 17 zemalja EU koje čine eurozonu, preksinoć je odobrila 10 milijardi eura vrijedan financijski paket pomoći Cipru, od čega dio novca ide i banci Cyprus Popular Bank (poznatoj i kao Laiki Bank). Ista ona banka koja je prala novac za potrebe režima Slobodana Miloševića danas dobiva pomoć poreznih obveznika 17 država eurozone.

Cipar nije prva država eurozone koju spašava tzv. bailout. Na taj su način spašene Grčka, Portugal, Irska i, u manjoj mjeri, Španjolska. No, Cipar je prva država koja dobiva pomoć za bankarski sustav koji je dugi niz godina funkcionirao kao veliki stroj za pranje novca. Milošević je kroz Cipar prao novac prikupljen od carine i tom operacijom financirao agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo. “Temeljem svoje analize, vjerujem da je u kešu na račun osam ciparskih (fiktivnih, op. a.) kompanija od 1992. do 2000. položeno najmanje milijardu njemačkih maraka, 80 milijuna američkih dolara, 63,8 milijuna švicarskih franaka...”, piše financijski istražitelj Morten Torkildsen u dokumentu koji je 2002. izradio za potrebe haaškog tužiteljstva u procesu protiv Slobodana Miloševića. “Nikad u svojoj karijeri nisam naišao niti čuo za tako veliku i tako zakučastu ‘offshore’ financijsku strukturu”, zaključuje Torkildsen.

Kad su haaški istražitelji pitali Mihalja Kertesa zašto je novac prebacivan baš na Cipar, on im je odgovorio: “Cipar nam je bio jedini izlaz u svijet.”

Cipar nije bio “jedini izlaz” samo Miloševićevu režimu. Za masovno pranje novca koriste ga i Rusi, pa gotovo četvrtina svih stranih investicija u golemu Rusiju dolazi s tog malog mediteranskog otoka. Upravo zbog svega toga, ministri financija eurozone mjesecima se nisu mogli dogovoriti oko toga kakav paket pomoći skrojiti za Cipar. Na sastanku Eurogrupe u prosincu, austrijska ministrica financija bila je vrlo izravna. “A što je s Rusima koji peru novac kroz vaše banke? Dajemo li i njima novac naših poreznih obveznika”, pitala je Maria Fekter.

U subotu oko 5 ujutro, na iscrpljujućem sastanku Eurogrupe koji je trajao desetak sati, dogovor je konačno postignut. Zemlje eurozone i MMF pristali su posuditi 10 milijardi eura Cipru, ali i nametnuli troškove privatnim ulagačima u ciparske banke. Oni će se morati odreći 5,8 milijardi eura tako što će svaki ulagač koji ima manje od 100 tisuća eura morati “dati” 6,75 posto, a svaki koji ima više od 100 tisuća eura morat će “dati” 9,9 posto, odnosno pretvoriti taj novac u vlasnički udio u banci.

Svojedobno je jedna od tvrtki srpskog režima s računom u ciparskoj banci glasila na Slobina brata Boru Miloševića. Prema Torkildsenevom nalazu, Bora je na Cipru primio 3,359.078 dolara, a za kupnju vojne opreme potrošio 2,657.630 dolara. Nije poznato je li mu do danas ostalo što novaca na Cipru ili ga je sklonio davno prije.

Je li paket spašavanja ciparskih banaka, upravo dogovoren u Bruxellesu, spasio i koju stotinu tisuća dolara i Slobinu bratu? Sudeći prema tajnovitosti ciparskog bankarskog sustava, vjerojatno nikad nećemo znati.