Gadafi mora otići!”, jednoglasno su u petak uskliknuli šefovi država ili vlada EU 27 na izvanrednom sastanku Europskoga vijeća u Bruxellesu posvećenom Libiji i ostatku južnoga europskoga susjedstva. Odjek toga usklika nije se ni stišao, a već se u subotu na Gymnichu – sastanku ministara vanjskih poslova EU 27 i kandidatskih zemalja – u mađarskome kraljevskome dvorcu Gödöllőu šefica europske diplomacije barunica Catherine Ashton novinarima požalila da nema suglasnost ni za kakvo uplitanje u Libiju osim humanitarnoga. I to ponajprije usmjerenoga na izvlačenje državljana EU i trećih zemalja u prekograničnu sigurnost.
Pristaju na užasne zločine
Kao što je lady Catherine u subotu u Gödöllőu ponavljala da EU “mudro i pažljivo planira sve izbore” za djelovanje u Libiji, iste je riječi jučer na redovitom podnevnom brifingu u Europskoj komisiji ponavljala njezina glasnogovornica Maja Kocijančič. U međuvremenu, dok EU i dalje “mudro i pažljivo planira”, Gadafijeve su snage zauzele Bragu te su počele iz zraka razarati Ajabiyyu, posljednji veći grad prije 140 km udaljenoga pobunjeničkoga uporišta Benghazija. Arapska liga, koja je još prije tjedan dana zatražila uspostavu zone zabrane letenja iznad Libije, u subotu je, pak, tu odluku i formalno uputila Vijeću sigurnosti UN-a.
Ali tome se protive Kina i Rusija. Nizozemski ministar vanjskih poslova Uri Rosenthal nije, doduše, u Gödöllőu isključio mogućnost da se zona nametne i bez pristanka VS-a UN, no njegov je njemački kolega Guido Westerwelle rekao da su Njemačka “i niz drugih država članica protiv žurnoga vojnoga miješanja u Libiji”.
A dok Europljani ne žure, Ajabiyyi prijeti sudbina Az-Zawiyye, koju su Gadafijevi zrakoplovi pretvorili u hrpu ruševina, uz tko zna koliko mrtvih.
Benghazi bi potom postao prava klaonica. Uporište klana As-Sanusi, iz kojega je potekao kralj Idris, što ga je Gadafi 1969. godine svrgnuo, Benghazi nikada nije bio naklonjen “bratu pukovniku”. A sada bi njegovih 700.000 stanovnika za to platilo krvavu cijenu.
“Zabrinjavajući osjećaj déjà vua” obuzeo je sir Jeremyja Paddyja Ashdowna, koji u članku što ga je jučer objavio Financial Times sadašnju neodlučnost europskih čelnika uspoređuje s onom devedesetih godina prema srbijanskoj agresiji na Balkanu.
– Ne učiniti ništa znači pristati na užasne zločine protiv čovječanstva. Kao i u Bosni, moramo u račun uzeti ne samo cijenu djelovanja, nego i cijenu nedjelovanja. A potonja je veća od cijene pažljivoga, postupnoga i razmjernoga odgovora usmjerenoga na potvrđivanje prvenstva međunarodnoga prava i omogućivanje libijskome narodu da sam izabere kakvu vladu želi – napisao je sir Jeremy.
Daju novac za tranziciju
Na summitu u petak europski su čelnici zemljama “arapskoga proljeća” ponudili, kako je to sažela barunica Ashton, novac za potporu političkoj i gospodarskoj tranziciji, pristup tržištu EU, uključuju??i stručnu pomoć u dosezanju za to nužnih europskih standarda, te “pokretljivost”, odnosno otvorena europska vrata za mlade koji žele ovdje studirati i usavršavati se, kao i za poslovne ljude koji žele s partnerima u EU sklapati poslove. Također su se dogovorili da ožive zamrlu Uniju za Sredozemlje konkretnim projektima usmjerenima na jačanje demokratskih ustanova, slobode izražavanja, neograničena pristupa internetu, građanskoga društva, poticanja gospodarstva te smanjivanja siromaštva i društvene nepravde.
Preoblika dosadašnjih diktatura na južnoj sredozemnoj obali u sekularne demokratske republike nalik Turskoj Sredozemno bi more ponovno pretvorila u ono što mu i ime kaže. No, dopusti li EU pokolj u Benghaziju i opstane li Gadafijev režim, očajnici će, kao i mnogo puta do sada, pribjeći krajnjem islamizmu. A tada bi se ova iznenada probuđena nada ugušila u krvi.
Pa donekle se slažem. Da je NATO na vreme bombardovao Zagreb i Sarajevo, do rata u SFRJ ne bi ni došlo. Ovako, oklevali su i videli ste šta se desilo.