EU u najtežoj krizi od osnutka

Nakon francuskog i nizozemskog odbijanja ustava te nakon irskog "ne" Lisabonskom ugovoru, Europska se unija odjednom našla u procjepu između sve dramatičnijih globalnih izazova i vlastitih nemogućnosti, koje više nije moguće ignorirati. Utjehe francuskog predsjednika da će se razgovarati s Ircima te još jednom pokušati glasanjem upravo su smiješne jer je jasno da Irci Lisabon zaista ne žele, a ponajmanje žele da ih političari drže za bedake te da im serviraju još jedan referendum.

Nakon francuskog predsjedništva dolazi na red Češka sa svojim euroskeptičnim predsjednikom. O susjednoj Poljskoj, čiji predsjednik sanja snažnu nacionalnu državu, te o Austriji, u kojoj je podrška Europi pala na najniže grane i gdje već populisti glasno razmišljaju o istupu, da i ne govorimo.

Europa se 20 godina bezuspješno bavila reformama sustava, a sada je jedno postalo sigurno: ujedinjene Europe, snažne Europe, sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, još dugo neće biti. Deset ili 20 godina, možda i dulje. Na njeno će mjesto stupiti politike nacionalnih država, prije svega onih velikih, Britanaca, Francuza i drugih.

"Financial Times" upravo zlurado, onako blerovski Europljanima poručuje da trebaju biti zadovoljni postignutim rezultatima te da se okane snova o stvaranju nekakvih političkih struktura. Međutim, upravo su te strukture nasušna potreba da bi se Europska unija u složenoj svjetskoj situaciji mogla nositi s izazovima.

Dakako, najteže će biti Njemačkoj, poraženoj u dva rata, koja je nakon ponovnog ujedinjenja svu težinu svoje vanjske politike namjeravala ostvarivati kroz europske integracije. Novo će stanje na svojim leđima uskoro iskusiti male europske države. Ipak je najteže to što će Europa sada stagnirati, i to u trenutku kada se Amerika nalazi na silaznoj putanji, a Rusija, unatoč demokratskim deficitima, na uzlaznoj, dok se na Bliskom istoku, u neposrednoj europskoj blizini, ratuje.

Europu i dalje zabrinjava njen meki trbuh u Jugoistočnoj Europi, na Balkanu, koji je još donedavna bio ratno poprište. Hrvatska je zasad jedina država u regiji, izašla iz rata, koja je postala članicom NATO-a, i to je veliki uspjeh. Europljani, osobito Francuzi, nastoje smanjiti zaostajanje regije u odnosu na Hrvatsku, koristeći se sada krizom u Uniji, da dođu uvijek s nekim novim datumima premda znaju da nijedna vlada RH neće pristati ni na kakav "regionalni paket".

U trenutku europske krize za Hrvatsku se slabo lobira pa se sada čak čuje da bi pristupanje moglo biti još kasnije, navodno tek 2013. Međutim, usprkos krizi, EU mora iz političkih razloga biti hrvatski prioritet.