Eugenio Fočić: Saletova priča

Ne možeš vjerovati koliko me razveselio tvoj mail. Poslao si mi malo meksičke topline u zagrebačku zimu. Sale, fakat mi imponira kaj hoćeš da ti napišem priču. Evo, potrudio sam se; iz nekih šturih podataka koje znam izvukao sam kostur. Sad sjedni, otvori Coronu i pročitaj. Nadam se da drotovi ne šeću ovuda.

PRIČA
Šetkao je nervozno po sobi, duboko dišući, paleći cigarete jednu za drugom. Mučio se mišlju o ostvarenju svoje ideje i dopuštao misaonim sličicama da se smjenjuju, da se rasplinjuju i svedu na jednu osnovnu misao.
– Učinit ću to – rekao je sam sebi i ugasio cigaretu
Brzim pokretom ruke podigao je kaput s naslonjača, obukao ga i uzeo kutiju s cigaretama. Zaključao je vrata za sobom i izašao na snijeg. Pahulje su bile guste i svojim otopljenim tjelešcima hladile su mu glavu.

Pošao je putem kojim prolazi već nekoliko tjedana, svakodnevno između 17 i 19 sati. Lijevoom rukom, s dlanom duboko skrivenim u džepu kaputa, čvrsto je stiskao neki predmet umotan u platnenu krpicu. Što se više približavao svom odredištu, uvjeren u nemogućnost promjene plana i mogućeg povratka u sigurnost svog stanarskog kaveza, bio je svjestan da orošenost njegova lica nije posljedica otopljenog snijega nego izlučevina uzbuđenja zbog predstojećeg događaja. Osjetio je slanoću znoja što mu je skliznuo s obraza, preko usana i prodro u usta. Zastao je na trenutak i pljunuo slanu tjeskobu pred svoje noge.

– Stigli smo – prozborio je poluglasno, u množini, kao da nije sam.
Ulica je bila pusta, a svjetlo neona obasjavalo je svojom neprirodnom svjetlošću mjesto koje mu se duboko urezalo u mozak. Slova njegova višetjednog planiranja.
“Štedionica”, pisalo je crvenim slovima na bijeloj četverokutnoj reklami. Izvukao je iz desnog džepa kožne rukavice i crnu skijašku masku s prorezima za oči i usta. Zašao je iza ugla zgrade, uvjerio se da nikoga nema, navukao rukavice, shvativši s njihovim dodirom da ih je mogao i prije staviti, navukao masku na glavu te odmotao sadržaj skriven u lijevom džepu. Svijetlim je očima nekoliko trenutaka gledao u crni revolver u ljevici, i skupivši prisebnost iskoračio je iz mraka i čvrstim, odlučnim koracima krenuo prema titravom neonu.
                                                2.

“OPLJAČKANA ŠTEDIONICA U ZAGREBU” plesao je masni naslov pred zelenim očima. Zjenice, gladne informacija, halapljivo su gutale sadržaj, riječ za riječju, red za redom, utaživši svoju radoznalost tek kad se ukazala završna točka članka u crnoj kronici. Nije bilo straha ni pretjeranog uzbuđenja. Barem ne zbog teksta. Misli su mirno tekle svojim koritom dok je ruka prinosila vrući kapučino crvenim usnama. Um je zadovoljno cvrkutao opijen mirisom i okusom kave što je klizila niz grlo. Pogledao je na sat priljubljen uz desno zapešće i podigao ruku u znak poziva konobaru. Podmirivši račun, uzeo je “Večernji list” pod ruku i smirenim koracima krenuo prema suprotnoj strani ulice. “Poliklinika za estetsku kirurgiju” pisalo je na zgradi. Ušao je.
– Dobar dan. Izvolite? – nasmiješila mu se mlada plavuša iza prijamnog šaltera.
– Doktor Lipi me očekuje. Imam termin u deset sati.

– O, stigli ste! Evo mene začas. Nadam se da ste još jednom dobro razmislili o postupku? – začuo je glas muškarca srednjih godina odjevenog u sivo, skupocjeno odijelo
– Dobar dan, doktore. Ne, nisam se predomislio. Na ovo čekam cijeli život. Evo, podigao sam i novac u banci – rekao je polako digavši malu crnu torbicu koju je držao u desnoj ruci.

– U redu. Onda možemo krenuti.Možete popiti kavicu dok ja pripremim salu – zadovoljno je odgovorio doktor otkrivši bjelinu svog porculanskog zubala, očima pohlepno gledajući u torbicu.
Nakon kratkog vremena doktor je otvorio vrata zelene boje koja su se nalazila na dnu hodnika i rukom pokazao plavuši da pođe za njim. Ostavili su ga samog u hodniku polpočenom skupocjenim granitom i mislima o divljenju svojoj odluci i hrabrosti. Otvaranje zelenih vrata prekinulo mu je misli i na poziv sestre on se uputio u tom pravcu.
                                                    3.

Saša se izležavala na mekanom krevetu, gledajući krmeljavim očima kroz odškrinut prozor spavaće sobe. Proljeće je svojim zvonkim glasićem gladnih vrabaca budilo ljude iz dubine sna i svojom propupalom ljepotom rađalo nadu za boljim danom, životom. Nije joj se dalo ustajati iz kreveta. Ionako je imala još tri ili četiri sata do polaska aviona.
“Lijepo je biti žena. Slobodna i neovisna”, prostrujalo joj je glavom dok je pogledala na sat priljubljen uz desno zapešće.

Ispružila je lijeno ruku i dohvatila šareni papirić na noćnom ormariću.
– Viva la Mexico! – gotovo je vrisnula, no u posljednji se tren trznula i smiješkom otkrila svoje zadovoljstvo.
Ustala je i obula papuče u obliku medvjedića. Uputila se prema kupaonici. Zadovoljno je promatrala svoje tijelo u ogledalu na hodniku. Možda prvi put u životu, bila je zadovoljna onim što vidi. Odjednom joj misli prekinu iritantan zvuk zvona na ulaznim vratima. Zgrabila je ogrtač s vješalice i navukla ga na sebe.

“Tko bi to mogao biti!?” upitala se i okrenula u pravcu neugodnog zvuka.
Pogledala je jednim okom kroz špijunku i ugledala dva muškarca. Jedan je nosio kožnatu jaknu i traperice, a drugi je bio uniformiran.
“Policija!” uplašeno je konstatirao mozak po nalogu oka.
Srce joj je počelo ubrzano kucati, a ruke nervozno drhtati. No, nemir koji ju je obuzeo trajao je tek nekoliko sekundi; uskoro je otključala vrata i nasmiješena, smirenim glasom obratila se nenadanim gostima.

– Dobar dan – rekla je stojeći na ulazu
– Dobar dan... gospođo? – odgovorio je uniformirani začuđenog pogleda.
“Što mu je?” pitala se u sebi i pogledala si tijelo misleći da joj se nešto vidi ispod ogrtača.
– Oprostite kolegi, molim vas. Bili smo obaviješteni da ovdje živi mladić – obratio joj se onaj u kožnatoj jakni.
– Mladić!? Svašta! – zadovoljno je odgovorila. – Uđite. Što vas dovodi ovamo, gospodo?
– Došli smo u vezi s pljačkom štedionice, no sad sve mijenja na stvari. Oprostite na smetnji – reče uniformirani i okrene se od vrata.
– Stanite. Ako vam ikako mogu pomoći, samo pitajte. Mislite na pljačku od prije nekih mjesec dana? U Savskoj?

– Da. Još nemamo nikakav valjan trag, pa obilazimo zgrade u blizini. Možda ipak dođemo do neke korisne informacije – razgovor je preuzeo drugi policajac.
– Uđite samo i raskomotite se. Skuhat ću nam kavu pa ćemo razgovarati – ljubazno ih pozove Saša.
Nešto kasnije sjedili su uz mali stolić u dnevnoj sobi i pijuckali kavu. Saša je ležerno bila uvaljena u naslonjač.
– I nemate baš nikakakav trag? – radozmalo je upitala.
– Ništa – gotovo tužno odgovori “kožnati”.
– Meni se čini da sam vidjela nekog mladića kako se šetka oko štedionice. Više puta. Znate, često kad idem s posla sjednem na kavu u kafić preko puta i promatram ljude.
– Kako je izgledao? – zainteresirano je upita onaj u civilu.
– Po mojoj procjeni otprilike mojih godina, a čini mi se i visine. Bio je obučen u dugački crni kaput i crne hlače. Često je znao pogledavati na sat. Čak sam jednom u šali pomislila da mjeri vrijeme zbog neke pljačke, onako ko u filmovima.

– To nam ne pomaže mnogo, jer je to opis kakav nam je dala i blagajnica. Da li ste možda još nešto primijetili?
– Ne, nažalost nisam – odgovorila je i pogledala na sat. – Oprostite molim vas. Ne bih htjela biti neljubazna, ali za dva sata krećem na put i trebala bih se spremiti.
– Ništa, ništa! Evo, idemo mi. Ajde, Tomo, diži se! – obrati se civil kolegi i obojica su ustali i krenuli prema izlazu.
– Oprostite na smetnji – okrenuo joj se Tomo, već na hodniku, i poželio joj sretan put.
– Hvala i puno sreće u istrazi! – zahvalila mu je i zatvorila vrata.
Naslonila se na njih leđima. Još je čula njihove glasove.

– Jebote! Ne bi ni bila loša da nema te brkove. Ima supersise, al brkove ko muški – govorio je Tomo dok su im se koraci udaljavali odzvanjajući ulazom. – Nije ni čudo da su rekli da ovdje živi muško...
Brzo je otrčala u kupaonicu i pogledala lice u ogledalu.
– Gle, zbilja bih se trebala obrijati! – kroz smijeh je prozborila Saša.
Nakon nekog vremena izišla je iz kupaonice. Provjerila je sve torbe. Na stolu u kuhinji ostavila je kuvertu s novcem za gazdu stana. Iz jedne od torbi izvadila je bilježnicu tvrdih korica na kojoj je pisalo Dnevnik. Okrenula je prvu neispisanu stranicu i stavila datum na vrh te počela pisati.
“Zadnji dan u Zagrebu. Osjećam se stvarnom ženom. Novi život može početi.
Saša K.”.

Spremila je dnevnik, uzela torbe i izišla iz stana. Ušla je u taksi koji ju je čekao pred zgradom i uputila se prema aerodromu.
Pljačka nikad nije riješena.


Evo, Sale (sorry kaj te zovem muškim imenom, ali još te nisam vidio u ženskom obličju), pričica je gotova. Zbari nekog Meksikanca za mene i popij koju tekilu. Javi se češće mailom. Dobra ti je ona razglednica. Fakat mi je drago da si nadmudrio, pardon, nadmudrila muriju. Bar si im vratila za sva sranja kaj su nam napravili. Lijep pozdrav i čitamo se. E.